Maja Babović: Kad ti postane svejedno

Žalosna je ova moja
Paradigmatična ljubav bila.
Stopila se u običnu pretpostavku.
U floskulu.
Surovo oskrnavljena,
Bez imalo boje i tonova.
Možda je tako
I bolje.
Obući kostim srećne žene
I izaći među ljude.
Pokazati zube.
Nemilosrdno se podrugujući
Romantici
Poeziji
I ljudima posađenim
U saksiji patetike.
Podrugujući se prošlom sebi.
Izdanom sebi.
Začauriti se
I flegmatično promatrati
Kako se stapaš sa svijetom.
Zauvijek odudarajući.
Zauvijek drugačiji.
Zauvijek mučenik.

Bez druga.
Brata.
Bez ljubavnih silueta.
Pa ti je svejedno
Šta oni misle,
Šta on misli,
Šta ti misliš.
I više ne želiš.
I više se ne nadaš.
I više te ništa ne tangira.
Svejedno umireš.
Svejedno živiš.
Samotan, po rođenju.
U najboljem društvu sebe.
Više te nije briga
Ni za laku noć.
Ni da li je svanuo novi dan.
Ni s kim ćeš popiti kafu.
Ni hoćeš li je piti.
Ili ćeš piti alkohol.
Ili nećeš ništa.
Više te nije briga
Ni za djecu koju nemaš.
Ni za ljude koji te ne žele.
Ni za sebe
Koji patiš za raspuklim snovima.
Sledi se tvoje srce
Pa ti je svejedno
Da li je ko tu,
I zašto nije...
Svejedno ti je da li je dan
Ili pozno veče.
Da li pišeš ili si odavno prestao s tim.
Postane ti svejedno.
I potpuno je u redu.
Tako je i najbolje.
Ništa ne očekuješ
Pa te ništa i ne razočara.
I sve ti je loše.
I sve ti je dobro.
I ne trebaš nikog.
Nekada ni sebe čak.
Samo ovu tmurnu noć
Koju nekad treba preživjeti.
A sjutra novi osmijeh.
I novo ništa.
I novo obećanje sebi
Da će sve biti dobro.
A, zna se - neće...


Нема коментара:

Постави коментар