Dospjeći do tamnog poda tvoje duše
kao vojnik posle borbe,
prestravljena,
iznurena,
spremna sam na mir.
kao vojnik posle borbe,
prestravljena,
iznurena,
spremna sam na mir.
Oči u oči sa demonima
koje ni sam ne poznaješ,
ja sam ti prevodila u riječi
njihov izobličeni izraz lica,
oslijepljela zureći u njihove krvave očne jabučice
ne bi li ih upoznala,
ne bi li se suočila sa njima
i razoružala ih,
porazila,
ne bih li te oslobodila
iz tog Hada
sopstvenih uvjerenja
i netačnih,
izmišljenih kalupa
u koje vječito sortiraš
loše uspomene
i pogrešno izgovorene riječi.
Ja sam ogluvela od njihovog grohota,
od njihovog rezanja na sve i svakog,
od njihovog zaziranja i skrivanja od svega.
koje ni sam ne poznaješ,
ja sam ti prevodila u riječi
njihov izobličeni izraz lica,
oslijepljela zureći u njihove krvave očne jabučice
ne bi li ih upoznala,
ne bi li se suočila sa njima
i razoružala ih,
porazila,
ne bih li te oslobodila
iz tog Hada
sopstvenih uvjerenja
i netačnih,
izmišljenih kalupa
u koje vječito sortiraš
loše uspomene
i pogrešno izgovorene riječi.
Ja sam ogluvela od njihovog grohota,
od njihovog rezanja na sve i svakog,
od njihovog zaziranja i skrivanja od svega.
Pred njihovom siluetom sam
svim svojim strahovima ugledala lice
oživljeno pred crnilom...
svim svojim strahovima ugledala lice
oživljeno pred crnilom...
Razorena kao posle bitke,
prestravljena i iznurena,
pomalo potrošena i
sita svega i svacega,
žedna predaha od drame i nadmudrivanja,
ja tražim vakuum u vremenu
i prostoru,
neku drugu dimenziju,
barem na kratko,
barem na bljesak sekunde,
u kojoj ćemo biti
dvoje ljudi koji se ne poznaju
isuviše dobro.
prestravljena i iznurena,
pomalo potrošena i
sita svega i svacega,
žedna predaha od drame i nadmudrivanja,
ja tražim vakuum u vremenu
i prostoru,
neku drugu dimenziju,
barem na kratko,
barem na bljesak sekunde,
u kojoj ćemo biti
dvoje ljudi koji se ne poznaju
isuviše dobro.
Brojim ti misli,
prelistavam jednu po jednu,
povezujem sa mojima,
pripitomljavam ih oprezno i polako,
kao kad u krilo staviš lukavu mačku,
i ne znaš da l’ će da ti se umiljava
ili da te ogrebe.
prelistavam jednu po jednu,
povezujem sa mojima,
pripitomljavam ih oprezno i polako,
kao kad u krilo staviš lukavu mačku,
i ne znaš da l’ će da ti se umiljava
ili da te ogrebe.
Brojim ti misli
i mislim u sebi koliko te volim
i kako bih te ljubila
zbog svake rane
od noževa
što imamo,
kao posle bitke,
prestravljeni,
iznureni,
ali još uvijek nespremni za mir.
Mislim u sebi kako ti lijepo stoji crna boja
kako ti oči izgledaju kao oči
svih onih zvijeri sa kojima sam se suočila
u ime tvog oslobođenja,
kako sam svejedno opčinjena
i spremna da padam kao niz veliki vodeni tobogan
u te nepregledne tmnine
u znak predavanja oružja,
sa bijelom zastavom sam bojažljivo
iščekivala makar kakvu riječ,
makar tračak nade,
ali, uzalud,
nisi me vidio,
nisi me čuo
od nevidljive krune za koju sam te ubijedila da nosiš.
i mislim u sebi koliko te volim
i kako bih te ljubila
zbog svake rane
od noževa
što imamo,
kao posle bitke,
prestravljeni,
iznureni,
ali još uvijek nespremni za mir.
Mislim u sebi kako ti lijepo stoji crna boja
kako ti oči izgledaju kao oči
svih onih zvijeri sa kojima sam se suočila
u ime tvog oslobođenja,
kako sam svejedno opčinjena
i spremna da padam kao niz veliki vodeni tobogan
u te nepregledne tmnine
u znak predavanja oružja,
sa bijelom zastavom sam bojažljivo
iščekivala makar kakvu riječ,
makar tračak nade,
ali, uzalud,
nisi me vidio,
nisi me čuo
od nevidljive krune za koju sam te ubijedila da nosiš.
Нема коментара:
Постави коментар