Maja Babović: Kada se sakriješ u jednu misao

0 Comments
Kada se sakriješ u jednu misao
Pa ti iz te jedne misli
Proklija stotinu razloga
Za voljeti
Ti si zaljubljen čovjek.
Ti si nesrećan čovjek.
Zaljubljen jer biva,
Nesrećan jer ne mora biti.
Okovan zabludom,
Natovaren bludničavom mišlju
O nepostojanom.
Kada se sakriješ u jednu misao
A ta misao mora biti
Nešto veliko
I čudesno,
Tvoj lik zablješti
Nesvakidanašnjom pobunom
I žestinom u grudima.
Gradovi u glavi ti šetaju
Kroz sve dane.
Izobličeni mostovi postaju
Željezničke stanice
Prepune tuđih kosa
Zlatnih niti
A samo je jedna
Prepoznatljivo zlatna.
Kada se sakriješ u jednu misao
I tišina ti je mila
I ruka ti je topla
I oko ti se cakli
Ljubavlju
I ljepotom umjetnosti.
I letiš.
I živiš.
I voliš.
Raduješ se prolaznicima.
Raduješ se Suncu,
Crvenim ružama,
Ćutnji o njemu
I razgovoru o vama.
Kada se sakriješ
U jednu misao
I prebivaš u njoj
Danima,
Mjesecima
I godinama.
I odlaziš
I vraćaš se
I teturaš
I opet se vraćaš...
Znaj, nije ništa.
To samo voliš
Nebeskom širinom.
Okeanskom dubinom.
Najljepšom tišinom.
Nasmijan, ako si voljen.
Uplakan, ako nisi.
Ali voliš
I to je bitno
Jer rasteš.
Jer si uzvišen.


Нема коментара:

Постави коментар