Maja Babović: To sam ja

Unezvereni krik moje unutrašnjosti
Opipava žaluzine
Što su pritisle dušu,
Da slučajno ne iskoči
U svijet.
Sigurnija je sama,
Okovana bedemima,
i Kineskim zidovima.
Žalosna,
Nevoljena,
Ničija....
Žigosana stradanjima,
Zabačena u gorčine
Razočarenja
I ostavljanja.
Trula iznutra,
Tmurna.
Nevesela.
Razjarena.
Izvitoperenih rima,
Deformisanog govora,
S knedlom u grlu.
Odbačene vjere,
Slomljenog duha.
Sama.
Potpetice su visoke
Koliko i emocije u slovu.
Osmijeh širine
Nebesne tuge u očima.
Ruž boje krvi što liju
Hartijama.
Albatros vezan za tlo.
Okovima.
Lancima.
Karika srećnog čovjeka
Kroz prizmu fizionomije.
Isusova ratnica.
Đavolja kći.
Ruža u vrtu,
Tračak maslačka kroz vazduh.
Iskušenica.
Kurva,
Beštija
I kaluđerica.
Demon
I anđeo.
Krilati rogonja.
Boem ženstvenog hoda,
Izražene ključne kosti.
Korov.
Rastinje.
Drača.
Vaseljenska princeza
Oštre olovke
I izgužvane hartije.
Vještica s jabukom
I bez nje.
Smrtnica
I grešnica.
Krhko dijete
Nevine duše,
Čista srca
I bujne mašte.
Arogancija na štiklama,
Ljutog pogleda
Koji miluje voljene,
A ubija dušmane.
Sve sam.
I ono što nisam,
Pripišite mi.
Dostojanstveno ću nositi i to.
Hoću.
Izobličeni fetus
Bačen u eru površnosti.
U oskudici lijepe riječi.
Derište okovano
Okolinom neljudstva.
Primitivizma.
Hodajućeg kompleksa.
Slovo koje se nije ni rodilo
A umrlo je po rođenju.
To sam ja.
Jedno ništa.
Jedna flaša gorčine,
Maleni zaborav.
Jedna jadna satira,
Balada koja leti
Nebom,
Zemljom,
Vatrom.
Vodom.
Neistraženo ništa,
Koje je nekom svemu
Željelo biti sve.
Ali on nije želio,
Pa je ostalo ništa.


Нема коментара:

Постави коментар