Teodorina portretisanja: Čovjek bez obraza

Nije mi pisao pjesme,
Svirao serenade
Ili kupovao crvene ruže,
Mislim da čak
Nikada nije pomislio
Da su sitnice važne,
Da pamtim pokrete
Niti da ipak mi nismo
Sigurno rješenje
Ove jednačine 
Sa bezbroj nepoznatih.
Njegove oči
Su znale duboko da gledaju,
A da im sve slike
Ostanu prećutane,
I nije mu bilo bitno
Hoću li 
Prepričati baš sve detalje
Ili ću izostaviti tuđi poljubac
I poruke 
Slučajno zalutale pred moja vrata.
Nikada nije bio
Ono što sam za sebe htjela
A godinama me drži zarobljenu
I čvrsto vezanu
Svojim odsustvom.
On, 
Koji je oduvijek sve
Što žene preziru,
I čuvaju za sebe.
Čovjek bez obraza,
Sa cijelim svijetom pod miškom,
Usamljeni putnik
Sa milijardu pratilaca,
Onaj koji nedostaje,
Odlazi
I ostaje
I onda kad sjećanje na njega 
Pobjegne.
A nije znao
Ni kakvu kafu pijem,
Zašto nosim crvene cipele,
Ni da mu riječi pletem poput džempera.
Bio je sve 
Što sam gurala pod tepih,
Sunčeva sijenka 
Na bijelom papiru,
Moj nikada nedotaknut cilj,
Nikome prijatelj,
Nikada podrška,
Samo još jedan 
Od svih drugih
Koji nikada nisu
Umjeli da se zadrže
I baš nikad nisu,

Pisali pjesme.
Teodora Košarac


Нема коментара:

Постави коментар