Lejla Kašić: Kada sam odlučila da te volim

Rasplakala sam se
kao kakva nejaka žena.
Lice mi se pretvorilo
u poplavljeni pejzaž
otkrivši ti svoj pravi oblik.
Vrištala sam.
Hulila život.
Psovala boga.
Ljubio si mi čelo
odganjajući razdore,
neiskusno,
ali uporno.
Bila sam krhka
kao fini porculan.
Mislila sam
razbiću se
na bezboroj djelića
i poprimiti lik poentilističke slike
samo li me dodirneš.
Mislila sam
poljubiću ti leđa
kao mnogima prije
kada vidiš da ove oči
nisu od bezbrižnog neba,
već od podivljalog mora -
njima se ne leti,
u njima se davi.
Kao bajatu pogaču
bacila sam
zablude,
otrove,
frustracije,
strahove,
neizrečenosti,
svakodnevne floskule
tebi u lice
ne mareći što ću se možda
probuditi posramljena.
Nisi se sa gađenjem stresao,
kao poslije dodira gubavca,
kada sam se objesila za tvoj vrat
priželjkujući da 
razrovanih grudi,
klonula,
bolna,
nejasna samoj sebi,
potcijenjena,
razuđena kao norveška obala
umrem
u tom zagrljaju.
Iako na staklenim nogicama,
ipak,
izdržao si težinu jedne 
poražene,
letargične,
povrijeđene,
za sve druge
nenadmašive,
stamene,
hrabre
žene.
I ja sam, negdje, u tom trenutku,
negdje u tom rascijepu,
negdje u u tom kriku
odlučila da te volim.




Нема коментара:

Постави коментар