Lejla Kašić: Ne sjećam se trenutka

Ne sjećam se trenutka
kada je tvoj zagrljaj
postao moje gubilište
umjesto rodilišta,
kada smo se odvojili
kao tektonske ploče starog i novog kontinenta
i postali zasebna tla,
razdvojena okeanima,
usamljena kao polinezijska ostrva.
Ne sjećam se trenutka
kada nam se razvodnio dah,
kada su tvoje ruke,
te ljubljene moje,
postale omča
koju sama stežem oko vrata
dok mi lice ne pozeleni
i ne iskolačim oči
u nevjerici
da gledam tebe - čovjeka kog volim
kako postaje čovjek kog se bojim.
Ne sjećam se trenutka
kada sam prestala da te stvaram
mijenjajući ti izvorni oblik
prilagođavajući tvoje neravnine
mojim ravninama,
tražeći udubljenja za tvoje izbočine
praveći
silu na sramotu
savršenu puzlu od nas.
Ne sjećam se trenutka
kada je ljubav postala ukaljana sumnjom,
kada je glasni smijeh upokojio muk,
kada je pogled prestao da nam seže
do uskih sicilijanskih uličica
i kada smo se slomili kao svježi baget u ustima Francuza,
raspuhnuli kao sjeme maslačka,
rasparčali kao imanje u rukama nesložnih nasljednika.
Ne sjećam se trenutka
kada su tvoje izdaje
poletjele kao strijele
ciljajući na moju zbunjenost,
nevjericu,
odsutnost,
zarivajući se u moje kapke,
dlanove,
dojke.
Ne sjećam se šta je poslije bilo.
Sjećam se samo da sam
voljela
i sjećam se
da sam
preživjela.




Нема коментара:

Постави коментар