Milena Petrović: Ne idi

U taj zagrljaj
Spakovao je sve ono o čemu je ćutao
Protiv čega se borio
Tim zagrljajem mi je rekao
„Ne idi
Oni te neće umeti kao ja
Oni te ne poznaju"

Raširio je svoje ruke
Kao jedra
Tužnog ribara
Koji plovi po poslednji put
Razapeo je svoje šake
Pružio ih je vetru
On ga je nosio
Vodio
Doveo meni
Opet
U zagrljaj
Tanani zagrljaj
Satkan od naših
Patnji
Prećutanjih poljubaca
Umornih pogleda
Nisam želela da odem
Iz tog zagrljaja
Kao iz mirne luke detinjstva
Nisam smela
Da budem takva
Da budem opet ledena stena
Koja neumorno brani svoja detinjasta načela
Nisam smela
Da te opet pustim
U veliko more
Da te predam
Na milost i nemilost Neptunu
Morala sam da ostanem tu
Da te drzim za smežurni dlan
Morala sam vrištim
Psujem na goropadnog Neptuna
Da popijem talase
Da upijem sve suze sveta
Da nadglasam munje i gromove
Da molim
Klečim
Prinesem žrtvu
Prokletim bogovima
Morala sam se okrenuti za tobom
Da te bar pokušam zaustaviti
Pustim suzu neku kao svaka poslušna devojka
Da ti kažem da ću te čekati
Iako znam da je tamo tvoje srce
Da se jedino tamo osećaš svojim
Samo da sam znala
Šta znače ta razapeta jedra
Taj osmeh ranjenika
Samo da sam prepoznala ta crna zloslutna jedra
Kada bi mi se vraćao
Prinela bih žrtvu
Predala bih ovu olupinu
Moru
Tebi
Neptunu
Ne bih zažalila
Ni najmanje
A u taj zagrljaj
Bih spakovala malo sebe
Malo morske soli
I zrelih maslina
Da znaš
Da te čekam
Da na prozoru svake noći palim sveću
Kao svetionk
Vodilju
Nadu
Kao jedini
Bedni
Znak da sam tvoje sidro
Još uvek
Da ću biti tvoje sidro
Uvek.




Нема коментара:

Постави коментар