Teodorina portretisanja: Srušila sam se

Srušila sam se,
A ostala je da leprša
Moja marama zakačena
Za Van Gogove čemprese,
Kao moja duša
Za njegovu
I nakon onog,
Poslednjeg dana.
Odavno ne pišem,
I svakim udahom
Teže mi je da priznam
Da ne postoji krivac
I da je konačno,
Osjećam,
Potpuno, gotovo.
Rastali smo se slučajno,
Tako je rekao,
Kao da "slučajno" ne znači kraj,
I kao da slučajnost manje boli.
Baš danas je
Moja radost
Posumnjala
Da smo se ikada voljeli.
Srušila sam se
Sred mora papira,
A niko nije vidio
I niko nije čitao,
Dok su im oči zurile u moje,
Nisu razumjeli
Ni vrisak,
Ni tišinu.
Boljela me je
Nemarnost brata,
Kao i sestrinski popunjen raspored
U kom za mene nema mjesta.
Sinoć sam srela tvoje oči
I pitale su me,
A ja sam ćutala
O tome kako ne umijem dalje
Jer su usne slijepe
Za male radosti,
I neću da prodam nijednu vlas
Ovog odavno uplašenog djeteta.
Srušila sam se,
A i ti si se okrenuo
K'o da sa drveta pao je list.
Vrisnula sam,
Onda si utjehom
Otišao korak unazad
I nespretno mi smrskao glas.
Ne znam,
Zaista ne znam
Kako smo postali ovako daleki
Da kada kažem "onoga dana",
Ti ne razumiješ o čemu pričam.
Mogli smo mnogo
I htjeli smo sve
A " sve" se utopilo u tvoja plavetnila
I otišlo drugim talasima.
Odavno ne sanjam,
I svakim susretom
Teže mi je da shvatim
Da ne postoji vječno
Među ljudima,
I da su zvijezde,
Osjećam,
Upravo zgažene.
Teodora Košarac


Нема коментара:

Постави коментар