Dok te nema,
uči me rijeka da ne mislim,
već samo da postojim,
lako,
jednostavno,
razdragano,
pokazuje mi kako da tečem
od tebe do mene,
vodom,
sjećanjem,
izgovorenim,
neizgovorenim.

Dok te nema,
volim te najjačim nedostajanjem 
koje sam ikada osjetila,
kroz sve vjekove u kojima te nije ni bilo.

Dok te nema,
grlim jastuk sanjajući da ćeš jednom poželjeti tu da sanjaš.

Dok te nema,
stvarnije nego što te ikada nije bilo,
postajem vjerna kao da nikada nisam iskusila gorak poljubac izdaje,
postajem ti saputnik po mjeri,
topli mir za tvoje nemire,
slažem dio po dio slagalice.

Dok te nema,
grčim se u ružnim snovima,
jer ne želim više da sanjam bez tebe.