U ogledalu stoji
nepoznat lik
kao da glasan
pustiće krik
žena u sivom
rukama kopa
po pijesku živom,

plašljivo gleda
i bespomoćno,
a nekad se sobom
šetala moćno
žena bez lica,
nedovršena
na platnu skica

kao salvete
sakuplja mane
i želje na silu
abortirane,
sluga tišine,
žena bjegunac
sa površine.

Po začaranom
hodamo krugu,
više ne znamo
ni jedna drugu,
obje sa greškom
u jutru ovom
ko tumor teškom.