Maja Bogdanović: Promenila sam se

Promenila sam se 
I mogu da kažem da je to zbog toga
Što je vreme učinilo svoje
Ili zato što je daljina uradila ono što vreme nije.
Drugačija sam
Možeš da vidiš po ovom osmehu, koji nije nimalo lažan.
Jer onog trenutka kada sam okrenula leđa svojoj ulici,
Svom gradu
One sekunde kada sam ostavila za sobom
Svoje slike
Knjige
Potpetice
postala sam druga.
Onda, kada sam otvorila oči u postelji koja nije mirisala na lavandu
Sunce me nije probudilo u praskozorje
Nisam čula razgovore iz obližnjeg kafića
Jedan deo mene je utihnuo.
Tada, kada sam odlučila
Da zaboravim
Svoju opsesiju 
Koja me je netremice gledala kako odlazim bez reči.
Tebe kako stojiš
U crnoj majici nekog zaboravljenog benda
Bosih nogu
Naslonjen rukama na ogradu
Toliko siguran
Da neću otići.
Promenila sam se toliko
Da sada imam petlju da te pogledam u oči i
u njima vidim samo propala nadanja
i pitam te
Je l' vidiš ti nešto u mojima?
Pored zaborava?
Pored ravnodušnosti?

Možda vidiš i to
Da te puštam,
nikad te nisam ni držala.
Možeš slobodno pronaći neku drugu
Koja će se saplitati o tvoje
Zablude
O tvoja lutanja
Pregršt snova i košmara
Tvoje sutra.
Meni je bilo dosta za ceo život.




Нема коментара:

Постави коментар