Maja Babović: Zažmuri me i prećuti

0 Comments
Zažmuri me i prećuti
Kao da ti nikada nisam
Klizila niz obraze
Drhtala na butinama
I šaptala kraj uha
Neke zaljubljene poezije
Neke crvene požude
Neke prećutne tuge.
Zažmuri me i prećuti
Kada odlučiš da je kraj
I da mi više nismo
Djeca vječnosti
Već odrasli u blatu,
Sinovi Mjeseca,
Izdajice svjetlosti
I nekih davnih osmjeha.
Sjeti se da smo nekada umjeli
Pa zaboravili
Dok smo se inatili
Ko je u pravu.
Da li ti paše crna košulja
I duža brada
Da li treba da završim fakultet
Ili sve otjeram u lijepu materinu
Zašto spavam
Zašto slabo jedem
Zašto sam zaboravila pomoliti se
Ili zahvaliti.
Da li treba da mi mazno kažeš
Laku noć
Ili da ga ne kažeš uopšte
Jer nije tvoj dan...
Da li treba da pišem
Ili da pocijepam sve
I zakopam san o ukoričenju jedne ljubavi
I priznam da sam promašila
Profesiju
Fakultet
Život.
Zažmuri me i prećuti
Kada odlučiš da ne mariš
Jesam li kraj tebe
Ili nisam.
Kada se olakomiš da kažeš
Da ti je svejedno
Da imaš druge prioritete
Da ti nije stalo
Do mojih hirova
Ispada
Lomova.
Kada odlučiš da opsuješ,
Da se zakuneš,
Da prestaneš voljeti
Da nestaneš iz života
Ili da ostaneš
Kao prijatelj
Poznanik
Ili stranac.
Samo me zažmuri
I prećuti...
Manje će boljeti
Ona naša besmrtnost
Koju smo nekako
Ipak uspjeli sahraniti.

Нема коментара:

Постави коментар