Lejla Kašić: Obećala sam ti

Obećala sam ti, znam,
plava jutra,
bedeme Dubrovnika
ili bilo kog grada što ti padne na pamet.
Obećala sam ti, znam,
moje nerođene verse
i sve dane poslije onog
u kom su nam se usne dotakle,
a životi ispreplitali.
Obećala sam, znam,
da ću ti smrviti strahove,
da će me svaki korak
ka bilo kojoj strani svijeta
zapravo
voditi tebi,
da ću te grliti
onako kako grlim posljednje zore u voljenim metropolama –
ne puštajući, upijajući, svojatajući.
Obećala sam ti, znam,
da nikad nećeš biti jeftini hostel
dobar tek za usputno prenoćište.
Obećala sam ti, znam,
Zapadnu obalu i
da ćemo završavati
noći, a počinjati dane na ruti 66,
pa voditi ljubav Bokom,
prolivajući čežnju Jadranom.
Obećala sam da 
postaću nevadska pustinja
samo li me ostaviš.
No ones gonna love you more than I do
i to sam obećala
ishitreno i olako,
zagledana samo u nas.
Od nas, slobodnih i ludih,
grešno mladih,
čedno nedozrelih,
nisam vidjela tebe –
muškarca
koji previše želi,
a premalo smije,
kom kao misao
dolazim tek na kraju čaše,
tek pred fajront
kad se i boemi umore,
kad i Toma prestane da luta ulicama pustim
tada,
šta god da pomisliš
iz pijanih usana izleti moje ime,
pretvoriš me u sevdalinku
koja ti zapinje u grkljanu,
kojoj ne znaš melodiju,
griješiš riječi,
koju siliš da se sliva niz tvoje grlo,
a prosto je –
ne ide ti,
ne idem ti.
Obećala sam, znam, tebi,
ali prije toga
obećala sam sebi
mnogo više od takvog muškarca.
A nije da te ne volim,
samo
sebe isuviše volim.
Oprosti mi,
ili nemoj,
baš me briga,
samo zaboravi na obećanja
kojim sam se,
luda,
radovala.




Нема коментара:

Постави коментар