Marija Vučević: Večeras nisi ovdje

Ne,
ti večeras nisi ovdje,
da ti ispričam koliko nemam
hrabrosti da te čekam i
koliko sam slaba da te ranim sobom,
a kiša igra tango na pločniku
utjehom laže moje nedostajanje,
tugu steže za struk,
pa ostajem bez daha,
jer ti večeras nisi ovdje
da ti ispričam
sva moja nadanja tebe,
trzaje iz sna,
da ti otplačem na dlanu
sva moja budjenja,
da ti ispričam
tišinu kad umorne oči
briznu u plač,
bez milosti ne postaješ navika,
sve si...

I kiša nastavlja da se smije,
došlo je njenih pet minuta
da isplače muku svijeta,
a večeras nisi ovdje,
i ti ne znaš da prozor je otvoren,
pa bez glasa,
progovorim u vjetar: „Zagrli me“.

Ne,
ti večeras nisi ovdje da ti ispričam
strahove,
jer šta ako nas ne bude,
svoja priviđenja,
bespotrebne padove,
halucinacije i
hirove
da ti ispričam ljepotu tvog uvojka,
zvijezde u tvojim očima
jer ako nas ne bude,
ostaće slike
i malo
skriveno kajanje,
želje
želja...

Da ti ispričam
po prvi put
jasno
bez ega u oblake
Nas,
našu djecu,
naše vrijeme,
našu monotoniju
jedan srećan dan,
tebe i mene
nervozne i nježne
u čvorovima poljupca
sa katancima strasti
bolesni od ljubavi,
željni Nas
jer život bude kratak
kad čovjek je srećan.

I nemoj da se ljutiš
što večeras nisi ovdje,
ni slučajno da strecaš u snu,
ja nisam tu da
prigrlim tvoje strepnje,
i nemoj da se ljutiš na mene
što već je kasno
što ne spavam
i što ti ne pišem,
neće mir na oči,
ti večeras nisi ovdje,
da ti udahnem ljubav
polužive žene,
da izmislimo obećanja
i zaboravimo na svitanje...

I ova noć ne osjeća
bol,
ni tugu,
niti sreću,
pa ne vidim,
ne čujem,
ne osjećam,
dahom polumtrve žene,
živim,
jer ti večeras nisi ovdje,
i nemoj da se ljutiš
što ponekad odustanem,
svijet bih srušila
sebi
tebi
na glavu,
jer ne mogu da ti ispričam
sve za jednu noć.
Dok nijednu nisi pored mene…



Нема коментара:

Постави коментар