Možda sam pomalo prazna,
nestabilna i promjenjiva.
Možda sam hladna kao zima
i nepredvidiva kao ljetnji pljusak...

Možeš da porekneš sve istine
koje se cakle u mraku
i oslepljuju me,
možeš da skloniš svjetlucavu zavjesu iluzija
kojom sam te ogrnula,
sve sam to već vidjela
i ovog puta se ne povlačim.

Možeš da me ostaviš zauvijek,
ali ne možeš da me ostaviš za sjutra.

Daleko smo odšetali,
odavde ne idem sama,
po kiši,
dok ne odgonetnem misteriju praznine
iz koje grabiš prstima i zubima
da se iščupaš.

Odavde ne idem sama,
dok ne napišem pjesmu koju sam čula
dok sam tumarala po tami tvojih snova
i preturala po sigurnim skrovištima
u kojima se skrivaš
od svijeta.

Možeš da me ostaviš zauvijek u ovom neznanju,
ali ne možeš da me ostaviš za sjutra.

Previše sam radoznala
da bih izbjegla paukovu mrežu
tvojih trepavica,
u koju tako nesnosno želim da se upletem.