Na kafi sa psihologom: Odlazak na psihoterapiju - pomozi onome koga voliš

PsihologBojana Obradović, savetovalište ''Entera''

Odlazak na psihoterapiju je jedan od najtežih, a samim tim i najhrabrijih koraka koji neko može učiniti za sebe. Suočavanje sa sobom zahteva spremnost na bol, istinu koju možda još uvek nisi spremna da čuješ, što o drugima, ali još više o sebi, skidanje slojeva koji su te nekad štitili, a sada povređuju tebe i druge, preispitivanje sebe na najdubljem nivou, i emocije, oh, koliko emocija koje se javljaju iznova u osobi dok uči kako da bude živa, da oseća, i postoji. 

Svako prolazi kroz svoju priču. Karl Rodžers rekao je da je ono što je najličnije u čoveku zapravo ono ono što je najuniverzalnije, i bio je u pravu. Ono naše suštinsko - ljudskost, potreba za ljubavlju, brigom, pripadanjem i razumevanjem su osnova svega. 


Kada vam neko ukaže poverenje, i kaže vam da ide na terapiju, treba da znate da ste posebni i vredni jer se ta osoba izložila riziku da je možda zbog toga odbacite, ne razumete, povredite, ostavite, proglasite ludom, ismejete. Sva njena ranjivost tog trenutka je postala stvarna u prostoru između te osobe i vas. Od tog trenutka nema natrag. Neko ko vam je to poverio duboko u sebi veruje u vas, veruje da ste vredni njegove/njene priče, da ste vredni poverenja, da ste vredni da znate nešto što će vrlo mali broj ljudi ikada o toj osobi znati, a nekad ćete biti jedina osoba na svetu koja to zna. 


Ono što je meni značilo od strane mojih prijatelja i što je značilo mojim klijentima kada su u pitanju njihovi ljudi, bila su:


Pitanja: Kako si; Kako ću ja znati da nisi dobro/kako mogu da prepoznam da nisi dobro; Šta ja mogu da učinim za tebe; Da li ja treba nešto da menjam kod sebe da bi naš odnos bio bolji; Da li želiš da razgovaramo o tome; Šta se desilo kada si osetio potrebu da ideš na terapiju; Da li ja mogu nekako da pomognem;


Reči podrške: Tu sam; Pazi na sebe; Potrebna si nam; Volim te; Izvini što nisam bila tu, osećala sam da nešto nije u redu, ali nikad nisam smela da se upustim u to; Noć je najtamnija pred svitanje; I ovo će proći, ne moraš uvek da budeš jaka;


Dela: Sedenje u "mraku"; Deljenje pesama; Šetnje u ćutanju; Dugi zagrljaji bez reči; Pitanje kako si sve dok traje; Držanje za ruku; Sitnice poput donošenja voća, pravljenja doručka, gledanja filmova; Plakanje zajedno; Čekanje da budeš spremna da deliš; Čekanje da dođeš sebi; Prihvatanje da traje; Prihvatanje kad kažeš neću, ne mogu, ne želim;


Osećanja: Da si voljen/a bez obzira na sve; Da si prihvaćen u najgorem stanju i izdanju;


Drugi: drugi koje nikad nisi sreo, video, ili koji ti nisu prijatelji, ali odjednom sebe prepoznaju u tebi, i sa tobom podele reči, neke osećaje, neke tajne, doživljaje, i odjednom imaš braću i sestre, po emocijama, po traumama, do promenama, svuda oko sebe, nevidljivi štit podrške i ljubavi, koji integrišeš i nosiš sa sobom, osećaj zajedništa i pripadanja ljudskoj vrsti (ono o čemu je Buda govorio u knjizi Braća po duši);




Postoje pojedina ćutanja koja su tada u redu, ali to su ćutanja sa razumevanjem. Razlikuju se značajno od ćutanja koja su mnogi iskusili, pa i ja, a to je da kad nekome kažete nešto najranjivije o sebi, neko se pravi da niste ništa rekli, ili vas pita glupa pitanja, poput koliko košta seansa, kod koga ideš, gde se to nalazi. Ova pitanja su ok, ali ne prvi put kad vam neko kaže da nije dobro. Ta pitanja dolaze kasnije, mnogo kasnije. 


Ako ne znate šta biste rekli, onda to i kažite osobi. Kažite joj da nemate reči i to je bolje nego da joj ne kažete ništa ili da pričate neke fraze. Isto tako, ako ne razumete ono kroz šta prolazi, i to kažite. Možda možete zajedno pokušati da se bolje razumete kroz više priče, deljenja, produbljivanja empatije, ali i ako u tome ne uspevate, recite, ne pretvarajte se, to će osobu povrediti još više. Možda osetite da to ne možete da slušate ili podnesete, jer u tom trenutku i sami prolazite kroz nešto teško, ili imate strah od nečije depresije, anksioznosti zbog sopstvene prošlosti, ako je nečija priča slična vašoj priči, i bolno vam je da se nosite sa time, kažite to. Biće teško, ali će osoba znati da nije odbačena, već da ne možete istovremeno biti tu i za nju i za sebe, i to je u redu, sasvim u redu. Na taj način se stvara razumevanje i opraštanje. Koliko god dobri prijatelji, roditelji, deca, partneri bili, svi mi imamo svoja ograničenja, svoje probleme, svoje strahove, i svoje loše dane. 


U međusobnom razumevanju, stvara se ljubav, prihvatanje, i pripadanje. Ono što onima koji rade na sebi najviše treba. 


U momentima kao što su ovi, ne mogu ponuditi idealno rešenje primenjivo na sve i svakog, ali bih vas pozvala da osluškujete osobu preko puta vas, i da osluškujete sebe, da komunicirate o tome što se događa, i šta osećate. Biće možda preteško, možda neprijatno, možda zbunjujuće, ali svaki pokušaj da nekog čujemo, da se nekome objasnimo, da kraj nekog ostanemo fizički dok je teško, bolji je nego da nekog napustimo, isključimo se i ignorišemo. 

Najveća hrabrost je biti. Biti autentičan, iskren, otkriven, i (samo)svestan. Prava ljubav je to - biti u dvoje. Dvoje prijatelja, dvoje odraslih, dvoje roditelja, dvoje voljenih, od kojih jedno nije dobro, a drugo je tu. "Tu" može biti mnogo toga. Kada vam neko kaže da nije dobro, potražite šta je "tu sam" za tu osobu. Potražite u sebi koliko zaista i kako možete biti "tu".



#insp. #psihologija

Нема коментара:

Постави коментар