Lejla Kašić: Ne zovem te ja, već moja slabost

Ne zovem te Ja,
već moja me slabost
u pola pet ujutru
podsjeća
da s tim što sam
još jedna
ponosna žena
mogu samo da očistim cipele,
tu i tamo zavaram sebe
da baš ne želim nečije 
(tvoje) ruke
oko svog struka.
Ne zovem te Ja,
već moj me sebičluk
u pola let ujutru
podsjeća
da možeš biti voljen
ili još gore
voljeti neku
koja nije Ja.
Ne zovem te Ja,
već moja me hladnokrvnost
napušta u pola pet ujutru
i sjeća da sam erupcija vulkana
kad ispuniš svaku
od desetina hiljada misli u toku dana.
Ne zovem te Ja,
već moja samoća,
ta dvolična kurva,
bunca tvoje ime u pola pet ujutru.
Ne zovem te Ja,
već moja posljednja nježnost
očajava,
drhti za tvojom nagom kožom.
Ne zovem te Ja,
ta, ne bih se usudila
u pola pet ujutru
pogaziti svoju riječ
da me
slomljenu,
rasparčanu,
dotučenu,
pretučenu
nikad nećeš
vidjeti
licem u lice,
prsa u prsa,
čeljust u čeljust,
već samo u
pjesmama –
mojim pokajanjima,
priznanjima,
nervnim slomovima.
Zato,
ne zovem te Ja
u pola pet ujutru,
ne bih se odvažila
ne održati riječ
da biću ti
lekcija
usamljenosti,
nebokolebljivosti,
usuda,
odanosti,
ponosa
i
bespovratnosti,
pa makar
te cijeli život
jedva preživljavala u tom minutu
između četiri i pet ujutru.
Bravo, mizerna ženo.
Sad očisti cipele svojim ponosom.



Нема коментара:

Постави коментар