(Dvojnici)
Prisutnija
si
Budnija
I bolje
ga poznaješ
Od mene
Zato i
odlazi od tebe
I dolazi
u našu jazbinu plavu
Da se
nagleda sebe
U mojim
zasanjanim očima
Tvoja
ruka nije svilena
Ne
uzdišeš kad te ljubi
U sitni
sat kad ga nema
Ne
gledaš u zvijezde
Ne
prebiraš po sazvježđima
Umorno
oko pada ti na sat
Spuštaš
glavu na hladnu posteljinu
A kad se
vrati
Jer on
se uvijek vrati
Zar ne?
Posteljina
mu je zagrijana
Košulja
ispeglana
I zbog
tog mira, reda, discipline
Opet će otići
Ja ću se
lakim korakom
Sjuriti
do njegovih kola
Mirisaću
kako ti nikad ne mirišeš
Uroniće
lice u moje svilene pramenove
I dugo
se tu kriti
Od svega
kroz šta se ne može kliznuti
Od svega
kraj čega se mora zastati
I
šaputati mi svoju želju
Djetinju,
životinjsku, vrelu
Lutaće
po mojim džepovima
Tražiće
mi kožu
Koja je
tako meka
Kako
tvoja nikad nije
Željeće
me ko životinja
I biti
nježan u isti mah
Jer
možda je ovo posljednji stvarno posljednji put
Jer i ja
znam da nestanem
Umijem
da me nema
I on to zna
Ko što
sebe zna
Puna sam
neizvijesnosti
Javljam
se kad najmanje očekuje
A nema
me kad se kune da ću doći
Kao što
vidiš i ja imam neke svoje moći
Koje su,
priznajem, djetinje
Ne
postavljaš pitanja
Ne
tražiš objašnjenja
Toliko
ga dobro znaš
Da ga samo
tiho sačekaš
Tad mu
se ne približavaš
Jer
miriše na mene
U očima
mu iskre dvije-tri zvijezde
Kad iz
kupatila izadje
Grli te
u tišini
Zahvalno
Ovamo
kod mene
On je
Čovjek-harem
Jaše
konja
I kralj
je
I on to
zna
I dopada
mu se ta staromodna romantičarska uloga
Viđamo
se kad padne mrak
Ne zna
za nas sunce niti sumrak
Pričala
sam mu o Ahileju
I nekako
se pronašao u tom antičkom mitu
Poput
tebe ni ja ništa ne pitam
Ali ne
kao ti
da ga od
stida i jada spasim
Ja samo
brižljivo i majčinski
Branim svoj
san
Ti ipak
umiješ da voliš
Sebe
možda ne
Ali
njega da
Ti možda
ipak umiješ da se dogovoriš sa životom
I
sačuvaš njegov dodir lak
I da
istrpiš
I da
poštuješ
Taj
njegov mrak
I da ga
sačuvaš od košmara
I sjećaš
se tih teških dana
Kad dođe
radostan i od entuzijazma sav
I gleda
u neke daljine
A ko da
vidi sve
U starom
kraljevskom zlatu
Vjerovao
mi je da ima harem
Vjerovao
mi je da je kralj
Čudiš se
kako sam to uspjela
Ne znam
ni ja, čudni dani, čudne riječi
(zar
nema, zar nije? O, ćuti ne govori to, ne ranjavaj ovo malo što je ostalo)
Znala si
iskon te euforije
I mudro
si se izmicala
Nešto
čistila, peglala, prala
Čekala
da ga prođe
Uporno a
blago ćutala
Čekala da
se umorimo jedno od drugog
Jer
uvijek ga prođe
Uvijek
se umori
Zar ne?
I onda
se k'o ranjena zvijer
Liječi
kraj tebe
Zato si
tu
Ti taj
krug znaš
I drago
ti je što sam ljubavnica upravo ja
A ne
neka
Prisutnija
Strpljivija
Mudrija
Kad se
često čujemo
Iznenada
mi ne odgovori
Samo
nestane
A kad me
duže nema
Poludi
od želje za mnom
I dolazi
mi izgoreo
Uzbuđen
Lud
Umorimo
se pa se vratimo u formu
I tako u
krug
Ali
postoji ta jedna caka
Taj
jedna lirska pukotina
U mom
biću
I mom
upornom snu
On se
nekako ušunjao u nju
(lažem,
strašnim riječima pucao je krvnik tu)
I raduje
me što mogu da ti javim
Da
odlazim iz ove naše trojke
Znam da
se ne veseliš mnogo
Na
kratko odahneš
Pleteš
mu zavoje
Spremaš
meleme i čajeve
Jer
tačno znaš
Da sam
ga povrijedila
I ti si
ta
I ti su
tu
Da ga
izliječiš
Dok ne
dođe neka nova iskra
Ti i ja
smo se gotovo upoznale
Osjećamo
se i prepoznajemo preko njegovog tijela
Ja te
vadim iz njega
Ti me
brišeš s njega
I tako
komuniciramo ti i ja
Ko
vajarke
Ko
umjetnice
Zaigrane
oko mermera
I znam
da si bila najosjećajnija
Onog
dana
Kada je
došao čudan
U oku su
mu bili krvavi ožiljci od zvijezda
Čudila
si se da zvijezde mogu da krvare
Bio je
tako sam
Nisi mu
se približavala
Sve si
odmah ukopčala
Skontala
znala
Nisi se
radovala jer
Zvijezda
je pala
Zvijezda
je pala
Zvijezda
je pala
A uprkos
stvarnosti svoj
Ti tu njegovu
zvijezdu voliš
Iako ne
znaš da mu je daš
I svaki
put kad pada
Nešto te
po sred srca boli
I onda
on zna da te ipak voli
I kroz
koji dan oči mu se razbistre
I nešto
pliće i teže
Ali ipak
diše
Moraš da
znaš da ja nisam
nikakva
konkurencija
Ja sam čudna suparnica
Možda
čak i saveznica
Iznutra
sam mu polomila kosti
Nekakvom
slabošću svilom i snom
Zavukla
sam mu ruke u oči
I čupala
zvijezde što mi je ukrao
Grdan je
to bio boj
I znam
da on sad nije dobro
(za mene
bolje ni ne pitaj
Dragi
bog se čudi
Na šta
ovih dana ličim ja)
Ali znam
da si ti i dalje tu
Čvrsta
strpljiva uzemljena
Da ga
izliječiš
ko stara
mudra vidarka
Umijem
da budem nježna
Toliko
da boli
I tako
ja nevinošću lomim mu kosti
Priznajem
kad mi ugrozi san
Tad nemam
milosti
Bolne su
mu rane
Ali
nekako znam da uvijek tu si ti
Da ti se
vrati
Da ga
izliječiš
Nevjerna
sam i neposlušna
U
suštini
Dala sam
mu malo zvijezda, sna i duše
Sa tog
vrela posluži se i ti
Sve sam
manje čovjek
A sve
više ptica
Teško mi
je da koračam, život mi je maglovito lijep i strašan
Ipak i
meni znači što si tu, što ga čekaš na tlu
Sanja te
i voli
Njegova
bivša ljubavnica.
Нема коментара:
Постави коментар