Maja Babović: Praznina

0 Comments
Na jastuku je još nekoliko
Nedosanjanih riječi,
Nekazanih snova,
Neotpjevanih prolaznosti
I nesvršenih krajeva...
U ušima mi još toplih šaputanja
Koja se smješkaju
Da vječnost postoji.
Pogledi zagrle drugi kraj kreveta.
Praznina.
Pogledi prošetaju sobom...
Praznina.
Zjenice očajno tragaju ulicama.
Praznina.
Grad je prazan bez tebe.
Svijet je prazan bez tebe.
Rame mi gladno dvije šake,
Kose traže neke izgubljene prste.
Mora da si to bio ti, nevaljalče.
Opet nedostaješ,
A duša mi tebe puna.
Zovem te prevarom
Ne bi li na prevaru zaličio.
Hulim na sve dotjerane pjesme,
Na sve zavodljive riječi,
Na sve šarmantne poglede
I noći u kojima si me svojom zvao.
Zovem te neistinom,
A plašim se toga da si laž.
Zavodim te posljednjim ritmom
Balade prerušene u osmijeh...
Kada boli,
Nasmijem se.
Dobro je,
Biće dobro,
Bude dobro
I ostale laži
U koje će ljudi povjerovati
I klicati mojoj hrabrosti.
Kada nesnosno boli,
Kada peče,
Kada prestajem živjeti
Pa živim umirući,
Inatim se.
Ne boli, pa šta?
Zar da me boliš, ludo?
Pa, ipak,
Nikad me nisi prošao.
Bio si rana koja ne zarasta,
Moj nedosanjani sanče,
Što se tuđom javom zoveš.

Нема коментара:

Постави коментар