Nikola Đorđević: Onda kada ne ide

Mislim da je normalno i u redu. Ne ide ni meni uvek sve. Ako ti nešto znači, ja kad ne ide, pustim. Pustim, pa se vratim za tri dana i probam opet i u krug. Ja sam ti onaj momak iz zadnje klupe do prozora koji kada traži, mora da nađe nešto. Nema tu posle tražim. Nema tu nikakvog sutra ću, kasnije ću. Tako i pišem. Ako mi se piše, pišem sad i ovde. Ja znam da kasnije neću moći. Tako i sa stvarima, moram da uradim to ako stvarno to želim. Stalno mi je tako. Umem se rastužiti zbog toga kada ne ide ili još gore kada mi malo fali da uradim nešto. To je najgore kada mi je malo falilo.

Najgore najgoreg je kada mi malo fali, previše često.

Kako izađem iz toga - ne znam, ali mislim da imam sjajne ljude oko sebe, pa mi to uvek skrene misli. Sve to zavisi od nas samih kakvi smo, da li hoćemo da smo sami ili sa društvom. Meni je nekad oba. Mojoj mami da bude sama najbolje. Luka na primer voli da je sa nekim. Jelena voli da bude sama i sve sa sobom da reši. Znam ljude koji vole tada da popiju, pišu ili odu iz grada. Znam ljude kojima kada je loše mogu da se nikada ne vrate. Jedina stvar koje se plaši čovek kada nije okej jeste šta može da uradi. Na ono loše mislim. Mislim i na zlo. Ja mogu svašta i mogu svašta da kažem. Takav nisam bio pre. Ali, polako, neću valjda svaki dan tugovati što sam nekakav kakav jesam kada nije sve lepo? Šta je najbitnije, glava gore i da ne dozvoliš očajavanje, jer to je jako smrtonosno, za srce pre svega. Od toga čovek teško ozdravi.



Нема коментара:

Постави коментар