Stefana Ivanović: Tvoja

Bezakonje u trenu tišine.
Nemoral u mislima.
Strast u 7 minuta daljine.
Rascep između snova krvari.
Probušen džep na duši,
uvlači hladnoću.
Mirim se i odustajem, pa od besa poludim.
Čekam te i bežim,
sve u jednom koraku do dna.
Upoznam te i ponovo zaboravim
kada se pomirim sa tačkom na kraju rečenice.
Pamtim te i maštam svaki put kada mi nem govoriš.
Negiram razaranje svih svetova moje tame
i puštam 3 centimetara svetlosti onda kada me
bez dodira rukama obaviješ.
Vrištim i zanemim kada te u litru ljubavi prepoznam.
Bojim se i brišem te kada me zaviješ u besmisao.
Pa te tražim.
Gubim.
Oblačim.
Svlačim.
Kada mi pustiš dah kroz vetar.
Postajem čisto, belo platno na slikarskom stalku.
Postajem boja sa dvesta odsjaja.
Postajem inspiracija i blokada kada u zao čas dođeš
i nateraš me da izgorim.
Topiš i razlivaš po meni sve nijanse tvoje čežnje.
Postajem produkt tvoje želje.
Postajem objekat divljenja.
Rukama napravljena bol.
Tvoje sam delo.
Tvoj prvi čin u ovoj tragikomediji.
Tvoja sam noćna vila.
Pijun i kraljica.
Tvoja sam žena.
Tvoja ljubavnica.
Hiljadu stepenika do velikog zida
i boja gara - hladna i nema.





Нема коментара:

Постави коментар