Lejla Kašić: Himna žena

Od mene ste htjeli
da pred svijetom savijem kičmu,
pred mužem pitu.
Mislili ste da najbolje što ja,
treća šćer pored brata jedinca,
mogu podariti čovječanstvu
jesu sinovi
da čuvaju poštenje,
a ako mi materica nije plodno tlo
za uzgajanje muških glava
onda i nisam neka –
to je, valjda, jasno.
Od mene ste očekivali
da se svedem na
devedeset-šezdeset-devedeset mjere,
da mi najveći problem budu strije i celulit,
da mi dužina suknje određuje moral,
a dužina jezika pristojnost.
Od mene ste očekivali
da mi vrijednost da tek
prezime nekog
(bolje čuvenog, nego viđenog) plemena.
Očekivali ste, još,
da ne idem u kafanu,
da ne pjevam sa sviračima,
da ne psujem sa dječacima
(to nije za djevojčice),
da sjedim prekrštenih nogu,
umilno se smješkam
(to je za djevojčice)
i ćutim,
ćutim
dok nasilno oduzimaju
čednost i dostojanstvo
mojim sestrama,
mojim majkama,
mojim ženama
tu, u komšiluku
ili na drugom kraju svijeta.
A ja sam žena,
nisam privilegija,
dekor,
trofej
ni oca, ni majke
niti bilo kog muškarca,
ne služim vašu sujetu ni čast,
i ja sam uz sve žene,
glasne i tihe,
nježne i grube,
ženstvene i muškobanjaste,
domaćice,
samohrane,
udate i razvedene,
bilo da rađaju ili ne,
ja sam uz žene –
veličanstvene moje žene,
dovoljno pametne,
dovoljno hrabre,
dovoljno lude
da nose pantalone,
opstaju i krvare
u muškom svijetu,
gadljivom na jedinu nenasilnu krv.
Očekivali ste
da budem tek nemuško dijete,
pogrešan hromozom,
ali, vidite, žena sam,
(čitaj tiho, piše: Boginja),
sa kičmom od čelika,
srcem od svile,
stomakom punim života,
dojkama što napajaju rođene,
oštricom noža umjesto jezika
i patrijarhat skidam sa grbače,
ispraćam ga
sa havarisanim djetinjstvima djevojčica,
pognutim, poniženim glavama majki,
uz snagu svih vas,
mojih divnih
Žena,
kažem
orevuar patrijarhatu,
nosi se
bljuvotino civilizavije!


Нема коментара:

Постави коментар