Kristina Babić: Htjela bih nešto da te pitam

Htjela bih nešto da te pitam
Šta li noćas misliš o velikim filosofijama
koje su promijenile svijet...
Šta li govoriš
u polumraku
drhtavim zubima
dok na slogove razdvajaš nešto što želiš
da naglasiš,
koga li spašavaš od života,
dok ti od života svog bježiš...
šta li noćas misliš
o umjetnosti
i kuneš li se i dalje u istog Boga,
ili si ga izdao...
da li i dalje
ponoći u tvojim odajama
mirišu na Indiju
i tek ubrano cvijeće.
Jesi li zaboravio kako se krsti
i kako se prosipa voda za onima koji su otišli,
jesi li preležao ljubav kao male boginje
ili si je preživio s nogu,
Jesu li one zvijezde padalice ostvarile želje
ili smo ih uzalud sakupljali po džepovima
kao kovanice,
jesi li prestao da brojiš otkucaje srca u samoći,
vjeruješ li u sudbinu
i u zov duša koje se noćima traže po groblju ljubavi,
jesi li uspio da ostaneš čovjek
ili su ti barkod na čelo utisnuli
jesi li postao samo još jedan u nizu
onih koji se hrane mesom
kako bi mogli da služe društvu i otadžbini
i da u tome nikada ne omanu,
jer kome trebaju hrabri ljudi
koji se ne boje da pođu u goru
i ostave za sobom tuđe ambicije
i hartije od vrijednosti
koje ne griju postelju,
jesi li se borio za svoje snove,
sanjaš li?
Ima li očiju po ugledu na tvoje,
ima li iko rame na kom ćeš biti miran,
je li te strah pretvorio u miša
ili si postao stijena,
takvi ljudi se sebe plaše,
takvi ljudi od sebe bježe,
je li te stiglo ono od čega bježiš,
jesi li pronašao sebe pokraj neke ceste
jesi li sve izgubio kao na lutriji,
ili si ogrebao sreću,
jesu li te umorila ljeta,
jesu li kiše sa tebe sprale sve izlizane maske,
ili stojiš pokis’o i blatnjav do guše,
dišeš li
jesi li i dalje lijep kao grčki bog
koji je zaboravio da se smije.


Нема коментара:

Постави коментар