Možda mi je udes
da budem
usamljena kao bura
sa dalekih okeana,
snažna kao tišine
što lome planine
a ne slome ponos,
nježna kao
zrele šumske jagode,
daleka i bezbrižna
k’o Crnjanskovi vrhovi Urala.

Možda mi stvarno nije
određeno
da imam
tog nekog
Bogom određenog.

Možda sam
rođena
da vodim ljubav
samo sa riječima,
volim sebe u Dubrovniku,
sanjam mostarske kiše
i beogradske padine,
ostavljam za sobom
porušene gradove,
zdrobljene ljubavi,
tuge beštije
i dišem zahvalana
na svakom blagoslovu.

Možda me ne čekaju
tuđa zlata
zdravice kumova
i parade svatova.

Možda sam rođena
da sama
izdaleka grlim
onu sebe koja se
bori za vazduh dok
razrovanih grudi ispušta dušu
na pločicama u kupatilu,
ubjeđena da nije
dovoljno dovoljna;
da joj kažem
koliko je dobro otići
od svakog ko ti kaže
da ne možeš,
da ne zaslužuješ,
da je nemoguće,
pa makar niko ne ostao u igri,
kao što i neće
jer
nisam razmišljala o tome,
ali možda stvarno
nisam stvorena
za nekoga
ko nije
ja
koja voljeći svijet
nasmijana
ležim na proljećnom suncu
makar sebi, uvijek
sasvim
dovoljna.