Kristina Kljajić: Divljina

Kao divlja zver
izujedana bolom
jaukala sam
sekla sebi snove
smanjivala ih
povećavala
ja sam obična
vučica
kaja zavija uz vetar
poriče pa odriče
priznaje pa se pokaje
plačem u kući
plačem u kafani
besnim na nepravdu
nemoć
besnim i plačem
nije me voleo
a ja nisam otvrovna
mirišem na sunce
otrov su mi
poklonili
urezali u kičmu
utisnuli na čelo
pa ga se oslobađam
u tvom krevetu
u tvom zagrljaju
dok se volimo
prosipam bolesnu iskrenost:
imala sam najnežnije
snove
ali svet
prezire snove
i ne voli nežnost
svet voli takmičenje
voli miris krvi
jasno definisanu pobedu
a ja
moram da preživim
da se iščupam
spasem
zato ću igrati
kako kažu
dok te gledam kako
maziš moje
ruke
maziš moje želje
uklapaš se u snove
i mirišeš na
morsku so
i ono isto sunce
ja te sve više
prizivam
sve manje sam vučica
sve više sam žena
mada ću zauvek
voleti divljinu.


Нема коментара:

Постави коментар