Lejla Kašić: Nikada nisam voljela svoje rođendane

Nikada nisam voljela svoje rođendane.
Rođena sam posred ćudljivog aprila.
Majka kaže da je te devedeset šeste
petnaestog aprila bila vejavica i lapavica,
iako se to ne očekuje
od proljećnog mjeseca.
Kaže još da se namučila,
iako se to ne očekuje od četvrtog porođaja.
Babica ja rekla da nikada nije vidjela ljepšu bebu.
Doktor je rekao da sam pljunuta otac.
Komšinica se sramežljivo drznula da, umjesto čestitke,
mom ocu izrazi žalost zbog rođenja ćerke.
Treće ćerke.
Otac je onda, po starom, narodnom običaju pucao tri puta iz puške,
da objavi rođenje,
baš te,
mene,
treće šćeri.
Još uvijek ne znam da li iz ponosa ili inata.
Tetka je uznemireno odmotala pelenu,
nadajući se da se da sam, ipak, dječak.
Razočarana, ponovo je zamotala.
Ja?
Ja sam plakala.
Kao i svake naredne godine na taj dan,
iako smo naučili da se volimo,
život i ja,
čak i kada udaramo
ja u klin, on u ploču.
Biće da je osobenost titravog aprila uslovila i moj usud. Pa sam, kao i on, i tu i tamo, i svugdje i nigdje.
Ne možeš me zadržati, a ni pustiti.
Možeš me voljeti ili ne voljeti, ali ne i biti ravnodušan.
Pamtim sve: sve ikada izgovorene riječi, (neizgovorene naslutim, pa pretvorim u pjesmu), udobnost ramena, omiljene stvari omiljenih osoba, sanjive čežnje, klinačke snove, miris lijepih dana, gorčinu rastanaka.
Pamtim.
Sve.
Kao slon.
Na sreću.
Ili na žalost.
Moja otvorenost zaplaši, moja ćutnja razori. Predajem se potpuno ili se ne dajem uopšte.
Ne umijem da vagam.
Čak i kada kuvam ne mjerim količinu namirnica i nikada ne znam koliko neznamtičega ide u kolač. Pa i ne znam šta me očekuje - bljutav ili slatkast ukus.
Luda sam i to najviše volim kod sebe.
Stručnjaci bi to, vjerovatno, doveli u vezu sa bipolarnim poremećajem, a ja pripišem šarmu.
Šta mi teško.
Strancima tražim da mi kažu šta ih boli.
U tuzi da se pobratimimo i posestrimo.
Pomilujem u mislima svako siroče,
svaku silovanu djevojčicu,
majku koja je izgubila dijete,
dječaka koji se stidi svoje seksualne orjentacije,
sve one raseljene po svijetu bez igdje ikoga i prezirem svinjariju zvanu rat.
Od najprostije djevojke iz komšiluka do Boginje koja umisli da može promijeniti svijet dijele me samo jedne Levis farmerice koje je majka nosila i prije mog rođenja.
I karmin jarke boje.
Samo jarko.
Samo jako.
Ne mogu mlako.
Ni hranu ne podgrijavam.
Besramno demonstriram svoj antitalenat za pjevanje.
Dopuštam da me odredi trenutak, ganu lijepi gestovi i podsjećam sebe kakav su dar:
lijena nedjelja,
omiljeno ćebe,
majčin smijeh,
bratove šale
i prepirke sa sestrom.
Pjevam, plešem i smijem se svukuda i gdje god stignem.
Vodim se samo zvukom koji mi otkucava u grudima. Pa kud puklo.
Stvaram svoj svijet da ne bih umrla u tuđim i da bih opstala u zajedničkom.
Ljubim slobodu i kao tvrda brda mile mi domovine ne ljubim lance sramotnoga ropstva.
Ljubim. Zaljubim. Odljubim. Sve za čas posla.
Volim, tako divno volim. Kad hoću.
Grlim. Dok ne pukne sve što boli.
Ne izdajem. Ne umijem, sve i da hoću.
Kiša, vjetar, grad, oluja me i ne okrznu, a dokrajči me riječ.
Miljkoviću, za sve si u pravu.
Riječi su mi i svemir i nemir, i mač i štit.
To sam ja.
Plijen i zvijer.
Nekome melem. Nekome otrov.
I šaljem u mnogo lijepih znate već čega sve one zbog kojih sam posumnjala u
čistotu svog izraza i mekoću svoje kože,
potcijenila svoju vrijednost
i one koji su me ubijedili da nisam dovoljna.
Te, za one gadljive na žensku djecu,
poražavujće, noći
pupčana vrpca mi je dva puta bila obmotana oko vrata.
Jesam li pokušala da šmugnem i prije zvaničnog dolaska?
Bolje što sam ostala da opstajem.
Te devedes’ šeste usred nevermena,
počelo je moje vrijeme.
Od tada, koliko me pamćenje služi,
svakog petnaestog aprila,
potopim se,
rastopim se,
nestanem u sopstvenim suzama.
Biće da je komad tog davnašnjeg olujnog neba zauvijek ostao u mojim očima.
Da me prati i podsjeća da ne mogu pobjeći od sebe i promjenljivog,
usamljenog,
razdraganog i tmurnog,
neuravnoteženog aprila u sebi.
Nikada nisam voljela svoje rođendane,
ali volim što sam rođena.


Нема коментара:

Постави коментар