Teodorina portretisanja: Ne čekaj me

Ne čekaj me,
Jer ti sigurno neću doći.
Tvoje jedino svjetlo
Na kraju tunela,
Sada sija drugome.
Ne polažeš prava na moje ime,
Jer ovaj Dar od Boga
Nije tvoj.
Pitaš kako je,
Misliš: kakav je?
Ima li narav pitomiju?
Jesu li mu ruke nježnije?
Mislim li o tebi?
Gledam te -
Pred očima mi nestaješ.
Ime ti se topi na mome dlanu,
Umjesto poljupca
Otrov ti kapljem:
Njegova sam.
Sve što nisi,
On jeste.
Sve što sam ja,
On jeste.
Sve što postoji,
On jeste.
Ti si sijenka.
Njegovim zagrljaljem
Od sijenki skrivam se.
Na kraju će ostati
Samo prašina.
Na tvojoj čaši
Trag mog karmina
I osjećaj da sam tu,
Iza ugla.
Zavirićeš iza
Milijardu ćoškova,
Prelistaćeš svoju biblioteku,
Istražiti
Dim, po dim,
Nagovoriti ptice
Da me tebi donesu,
Ali me nigdje
Nećeš pronaći.
Mi smo jedna
Odavno izgrebana ploča,
Više joj ne pamtim
Imena, ni zvuka.
Mi smo
Кarta zarđalog voza
Usnula u ruci
Dementnog mašinovođe.
Ja nisam neko
Koga treba čekati,
Jer ako volim,
Nikud ne odlazim.
Ti si moj grijeh
Prema sebi i vremenu,
Moja duboka tamnica
Iz koje sam u sebi
Svoj izlaz našla.
Jasno ti kažem:
Ne čekaj me!
Da sam ikada bila tvoja,
Ja bih tebe
Dočekala.
Teodora Košarac


Нема коментара:

Постави коментар