Naposljetku
nemam šta da ti kažem
osim da sam bila tako nemoćna
pred stidljivim rupicama na tvojim obrazima
i da je poezija za čas
poprimila tvoje crte lica
dok si sipao med u čaj
a ja bila nesvjesna života van
prostora između tebe i mene
i saznanja da mi je potrebno išta više
od tvojih razuzdano lijepih šaka
koje mi dodiruju jagodice
sklanjajući kosu s lica
bezobrazno hvataju struk
i brišu sve tragove prošlih ljubavi
dok te otimam od
tišine
duhova prošlosti
života koji je prepun
bogomolja
odlazaka na posao
kredita
raskida
i nje koja je bila tu prije
koja će biti tu poslije
mene
kao podsjetnik
da voliš
samo jednu
jednom
u životu.

Naposljetku
nemam šta da ti kažem
osim da sam se
dok sam u tvojim rukama
prepoznavala more –
široke su
ljuljuškaju me
podsjećaju na beskraj
i izmještaju iz stvarnosti,
usudila da pomislim
da ta jedna
mogu biti ja.

Naposljetku
dovršio si svoj čaj
ljubakali smo se kao srednjoškolci
na pauzi između dva časa
obgrlio si me kao udav svoju žrtvu
kao da me nikad nećeš pustiti
kao da nećeš samo otići
bez pompe
bez drame
bez riječi
ni velikih, ni malih.

Podsjetnik je zazvonio.

Naposljetku
nemam šta da ti kažem
osim da su
tvoje ruke od svega
bile samo
nestalne kao more
a ja postala tek
olupina
koja trune
na njegovom dnu.
To tako mora, pomislih
jer, ipak
voliš jednu, jednom
u životu
a ta
ni u bezumlju
pomami
ludilu
pauzi između dva časa
nisam
i ne mogu biti
Ja.

Naposljetku
posjekla sam se
na komadiće razbijene iluzije
i nemam šta da ti kažem
osim da stvarno imaš
bogovski lijepe šake.

Dođavola i ti i one.