Lejla Kašić: Uvijek sam birala muškarce nalik tebi

Uvijek sam birala muškarce nalik tebi:
ruke nespretne sa zagrljajima
spretne sa udarcima,
oči koje gledaju, a ne vide
u kojima nikada nisam dovoljno dobra,
usne osakaćene za nježne riječi
uvijek spremne da izgovore psovku.

Mislila sam da mogu da promijenim
emotivno obogaljene slučajeve
sa poremećenim identitetom vrijednosti,
razmažene edipovce
uigrane samo za ulogu sinova,
a ne muževa i očeva.

Dok su me povrijeđivali,
kinjili,
omalovažavali,
ostavljali
bilo je u njima
nečega meni toliko bliskog,
nesnošljivo bliskog –
bilo je u njima
previše tebe.

I nikada nisam umjela sa njima,
muškarcima nalik tebi.
Mislili su da je mjera muškosti
količina razbijenih stvari u naletu gnjeva,
da je ljubav podignuta ruka,
da je pažnja šaltanje TV-a dok ushićeno prepričavam svoj dan,
da treba da budem otirač
jer su oni, pobogu, sinovi.

Organ po organ je otkazivao
zbog njihove nestabilnosti
želudac se nadimao od toksičnosti,
oko mene se širio pakao disfunkcionalnosti,
a ja im se i dalje priklanjala
naučena da tako treba
ubjeđena da nisam za više
nastavljala da te ne volim
i da se borim sa tobom kroz njih
muškarce koje sam birala.

Ali prestalo je.

Više ne biram muškarce nalik tebi,
jer, oče, ja sam izliječena.

Više me ne boli(š).

Sada je stvarno kraj.






Нема коментара:

Постави коментар