I najobičniji ručak
u mojoj porodici
svodio se
na scene i neuroze
koje se kao
prezime, bolesti srca ili dijabetes
prenose generacijski
zbog kojih i sada
poslije svih diploma, kurseva, seminara,
rada na sebi
ne umijem da odreagujem na nježnost
ne znam kako da se ponašam
kada mi kažu da sam
dovoljna, vrijedna, pametna
već kao zub sa mrtvim živcem
ne osjećam ništa
ne istope me tople riječi
po automatizmu se smješkam
i zahvaljujem
samo da nečim ne izazovem ljutnju
samo da udovoljim
i čujem kako sam dobra djevojčica
trgnem se tek na viku
jer zvuči blisko
i prevarim se
da mi je mjesto tu
gdje obitavaju
bijes
prekor
ponižavanje
agresija
zato što me podsjeća
na mjesto na kom sam sjedjela
za vrijeme najobičnijeg porodičnog ručka
tokom kog sam bila sita svega
a gladna
mira
topline
odobravnja
podrške
prihvatanja
tokom kog sam bila dovoljno velika
da shvatim šta se dešava
ipak, previše mala
da se odbranim
da nas odbranim
između oštrog, kratkog zvuka
pucanja kaiša i razbijanja tanjira
čula sam i posljednji izdah vjere
da će najobičniji porodični ručak
ikada imati ukus
spokoja
idile
i doma.
Нема коментара:
Постави коментар