Brankica Veljković: Najgora sam, znam

Najgora sam, znam.
Ne dopuštam da nešto stane.
Čvrsto zatvaram oči
I ne dam snu da ode od mene.
Najgora sam,
Prišivam ti upornim mislima
Svoje tragove
Na rubove rukava
I ne dam ti da me se
Potpuno odrekneš.
Moram tako, ne zameri,
Ne volim nezavršene priče,
Ne volim nedorečena jutra
I nesaznate dodire.
Nikad nisam ni rekla
Da sam savršena i dobra,
Eto, priznajem da sam najgora i
Razuzdana u svojoj sebičnosti.
Samo, čini mi se
Da ti uživaš u njoj,
Laska tvojoj sujeti
I privlači te kao daleki predeli
O kojima maštaš ponekad.
Najgora sam, priznajem,
I možda jednom uspem
Da se popravim
I pustim te.
Ne još,
Ali jednom verovatno.



Нема коментара:

Постави коментар