Reč urednice: O preljubi

Znala sam da se nešto dešava iza mojih leđa.

Svakog dana kad se probudim, kada se ne javi, kada ga ne vidim, kada je odsutan, u trenucima kad ostanem sama, kada me uvredi, kada izgubim apetit, kada uveče legnem da spavam, znala sam - da me vara.

Kasnije, kada sam se i uverila u to, bilo mi je teže da oprostim baš to - što sam znala da mi se nešto dešava, nego sam čin preljube.

Ako me već varaš, zar nemaš toliko obraza, pa me pored toga mučiš, omalovažavaš, ponižavaš i izluđuješ.

I zar ti je ta prevara toliko značila i izmanipulisala tvojom glavom da si se potpuno okrenuo protiv mene.

Da, to me najviše od svega poražavalo.

Pogađale su me sve one istinite misli mog razuma koje su svakodnevno vikale na mene: ''Pogledaj se! Ne zaslužuješ to! Nisi ti kriva, nije u tebi problem! Toliko je divnih muškaraca pored tebe, koji bi sve dali da te imaju, a ti trpiš onog ko te ne poštuje i ne ceni! Pored kojeg se uvek osećaš kao da manje vrediš! Ostavi ga! Idi! Ne ponižavaj se, dovoljno te on ponižava! ..... '' i slično.

Nakon višenedeljne patnje, tokom koje sam predosećala njegovu izdaju, oslabila sam osam kilograma i sa osmehom na licu govorila ljudima kako sam baš želela da sredim svoju figuru i kako se ovako sebi više sviđam.

To veče, kada je to izgovorio, kada je priznao, kada sam vrištala s glavom u jastuku: ''Izvadio si mi dušu! Izvadio si mi dušu! Izvadio si mi dušu! '' , kada smo zajedno plakali i prvi put posle dugog vremena zaspali u istom krevetu, ja sam postala najnemoćnija žena na svetu. Bol se kao bolest proširila na sve organe.

Nemoć je prava reč. Više nego ikada mi je bilo potrebno da se držim za njegov rukav i da mi bude oslonac. Suludo! Najteži put je bio put koji je trebao da me vrati samoj sebi. Da opet stanem na noge, da opet verujem u sebe, da se opet iskreno smejem, da mi ne lutaju misli u društvu, da poželim da se doteram i izađem, da pišem, da jednostavno budem iskreno srećna i ispunjena... Toliko blokada na svim poljima, mislila sam da ja nikada više neću biti ja.

Kao razlog za preljubu naveo je to što ja, u to vreme, nisam bila često pored njega i što sam stalno morala negde da putujem.

Razlozi za prevaru su ravnopravno ništavni besmisleni. Ne mislim da nismo voleli one koje smo varali, ali ti ljudi definitivno nisu bili naše ljubavi za ceo život, jer u tom slučaju naša sebičnost lično zadovoljstvo ne bi stajali ispred ljubavi koju osećamo prema onima sa kojima smo.

Na tom putu, nakon faze ''opsesivne zavisnosti od onog ko me povredio'' najbolja faza bila je ona koju sam odabrala sama za sebe, a to je - samoća. Ne u smislu da sam se povukla u sebe, već da provodim dane sama sa sobom, u svom stanu, lečeći svoju dušu od promuklosti, slušajući muziku koju volim, čitajući knjige, gledajući filmove, pa naravno, kada to poželim - i druženje sa svojim najbližima (što nije najbolja ideja u tom periodu, jer ako prevaru odlučite da oprostite, najviše će vas osuđivati baš vaši najbliži) .

Međutim, nakon dobre životne škole, zavolela sam sebe više nego ikada, naučila svoje prednosti i mane, počela sam da cenim sebe, da pozitivno razmišljam i da oživljavam sve svoje snove i ciljeve. Ljude sam pažljivije slušala i za njihove postupke imala mnogo više razumevanja.

Ljudi sa ožiljcima najbolji su sagovornici.

Konačno, ja sam opet bila ja. Stala sam na noge i tek tada je počelo da se dešava ono što je davno trebalo da se desi, a to je raspad te veze. Jer, naravno, veze u kojima se dogodi prevara, nikada posle toga ne mogu da funkcionišu kao da se ona nije dogodila.

To je prava agonija - nedeljama, mesecima se budite u znoju: ''Zašto me je prevario?'' . U sred radnog vremena vas poklopi misao ''Možda je mogla da mu pruži više nego ja... Čime ga je zavela.. Zašto... ''. Taj čovek legne pored vas i prostreli vas pomisao kako dodiruje drugu, imate isceniran ceo čin prevare i on vam se gadi, proklinjete ga, a volite ga, a ne možete da zaboravite, ne možete čak ni da oprostite, samo potiskujete, šutate, gazite, maltretirate tu činjenicu, koja još uvek stoji nepomično i kezi vam se u lice.

Kada se osvrnem na preljube koje se dešavaju oko mene, rekla bih da žene varaju ako su zaljubljene u nekog drugog, ako se svete svom čoveku, jer se ne osećaju dovoljno voljeno i željeno, ili ako jednostavno nemaju savesti. Kada su u pitanju muškarci, morali bismo da dodamo i fizički odnos.

Mada, dolazimo na onu činjenicu sa početka - razlozi uopšte nisu važni. Ukoliko se preljuba dogodila, postoji neki mnogo veći, suštinski problem koji se u vašoj vezi krije, i moj vam je lični savet - prekidajte takve veze. Ukoliko niste sposobni da to učinite odmah, počnite polako da se iskradate iz te veze dok ne stanete na noge, a potom se okružite samo onim što vas apsolutno čini srećnim.

Taj čovek je i mesecima nakon preljube bio jedina osoba koja je mene umela da ozlovolji, da bude moj energetski vampir i da učini da se osećam loše.

To nije ono što vam je potrebno, jer vi to ne zaslužujete.

Osim toga, nisu nam potrebni muškarci da bismo bile srećne. U svojoj slobodi, u poslednjih par meseci, uživam više nego ikad, i potpuno sam otvorena za novu ljubav u svom životu. Čekam da se pojavi, da se jednostavno dogodi. Do tada, gledam da svakim danom sakupljam što više dragocenih trenutaka, da isplaniram svoje dane tako da svaki bude drugačiji od prethodnog, da se uvek nešto dešava, da me uvek nešto pokreće i da živim punim plućima.

Nisi tu da ti kažem
Kako je danas lep dan
Čak iako nema Sunca
Čak iako me obaveze čekaju
Čak iako se praviš da ne postojim.
Širom sam otvorila prozor
Neko u daljini, u zgradi, svira klavir
Deca vrište u parku
Višnja se pod mojim prozorom njiše u rukama vetra
Grlica me svojim gugutanjem podseća
Na sva ona podneva iz detinjstva
Koja sam provela pred prozorom
Čekajući mamu i tatu da se vrate sa posla
Samoća čezne za prisustvom
Seta za srećom
Ja za tobom više ne.
I počinje ova pesma da me podseća na ''Rekvijem''
Miodraga Pavlovića
I kako posle bilo čije, ili bilo kakve smrti
Život i dalje nastavlja svojim tokom...
Ovo bi bio rekvijem našoj ljubavi.
Oh, kada bi devojke samo znale
U svojim ljubavnim patnjama
Koliko je razloga za sreću i ispunjenost
Razloga koji su dostojni naše pažnje
I osmeha
Jer, u nesrećnoj ljubavi
Zatucani smo
Kao zatucani čovek zatvorenih vidika
Nesposoban da sruši barikade nad svojim ubeđenjima.
U takvoj ljubavi pokušavaš
Samo da izađeš iz kaveza
Dimenzija veličine kvadrata u svesci
Po kojima se vrtiš već mesecima
Tražeći izlaz
Uzaludno
Niko ti neće otvoriti vrata
Dok ih ne otvoriš sama
Dok konačno ne odlučiš da odeš
Dok sama ne otkriješ toliko jednostavnih
I običnih
Razloga za sreću.
Počela sam da se radujem
Čak i kad me ujutru probudi prepirka roditelja
Sve će biti dobro dok ih imam uz sebe
I svim onim višečasovnim seansama
Sa najboljom prijateljicom.
Razmaženom i najvoljenijem psu
Koji mi ne da mira svojim lajanjem.
I raduje me
Sunce koje se provlači kroz rupice roletne
I viče: ''Budi se, svanuo je novi dan!''
Zahvali Bogu što smo se svi probudili i ovog jutra.
Raduje me
Svako bezbrižno dete
Zaljubljeni tinejdžer
Mir moje ulice
Svitanje
Još uvek živi smeh u kafiću u koji smo nekad
Kao gimnazijalci
Bežali sa časova.
Čokoladica koja me čeka svakog jutra u tatinoj fioci
Jer, za njega ću zauvek biti dete.
Planovi za budućnost.
Dani kad sam kod kuće
Jer, već sutra ja ću ponovo otići u veliki grad
Da ovde sanjane snove
Tamo živim.
Zatim, mladost u kojoj treba uživati.
I još toliko razloga
Za sreću
Za smirenost
Za zahvalnost.
Ne plašite se da napustite onog ko vas povređuje
On je vas davno napustio.
Samo to još uvek ne vidite.
A kada progledate, počećete ponovo da živite
Oslobođeni
Svoji
Srećni.
Niste sami
Bili ste srećni i pre njega.
I ne zaboravite da prvo zavolite sebe
Svoj život
I sve što je još uvek kraj vas.
U tome je, dragi moji,
U tome je – spas.




I da. Devojke, žene, ukoliko ste vi te koje varate, budite iskrene i prema sebi, i prema svojoj drugoj polovini. Nije lako živeti sa grehom, nije lako gledati da pati onaj koga volimo, da smo u tim voljenim očima postali niski i jadni. Možda toga niste dovoljno svesne, jer svoje prevare krijete, ali kada bi vaš partner sve saznao ili kad biste mu priznale, tada biste shvatile koliko taj užasni stres, stid i sram rascepaju sve što ljubav izgradi, koliko vas to promeni i kako to više ne može da se izleči, čak iako pokušamo da zaboravimo, jer nekad ne vredi praviti se da bolest ne postoji, kada postoji. Sve dok se ne suočite sa njegovim strašnim bolom i sopstvenom izdajom, niste svesni šta ste zapravo sve vreme radili čoveku čiji ste svet bili.

Ako ga ne volite, onda budite dovoljno fer da tog čoveka napustite.

Hvala što nas čitate i pratite! 

insp.

Нема коментара:

Постави коментар