Oni su rekli: Neobjavljene priče (prvi deo)

Istina

Govoreći istinu ljudima naučio sam:
Oni što govore da su ružni - ti su sebi najljepši
Oni što su meni najljepši - nisu mi povjerovali
Oni što su mi vjerovali - mislili su drukčije, jer su mislili
Ti što misle - ti imaju svoje istine
A ja odbijam da se pomirim sa postojanjem više istina, ja sam se sa tim posvađao i ne kanim se miriti
S ljudima sam se, takođe, svađao
Onda sam naučio da ne treba, jer sam se uvijek mirio i praštao
Meni nisu praštali, ni onda kada su me pitali da li i šta želim reći o frizuri i partneru, o kućnom ljubimcu i beskućniku
O izboru
Nisu mi praštali jer je istina da ih je zanimala potvrda, a ja potvrde ne izdajem i gadim se takvih zanimanja
Pečati i potpisi nisu moje oružje
Ratovao sam srcem i rukama, istina, i očima
Oči su na prvom frontu stradale, ruke su se iza njih krile
Istina je, ruke su varalice, te u džep, te se isprepliću prsti kao pletivo spletkare ruke, zavlače se pod tuđe košulje
Pišu
Ono što ne odobri srce, a one pišu, nemirne, brzoplete, rasplesane po hartiji, kao pod ljetnom suknjom što jedva čeka da bude skinuta u ljeto, pod zvijezdama, uz otežano disanje
Ambrozija i strast
Ruke u rukavicama, kao ruke onoga koji vara
Prevara je istinitija od veze, u vezi su dvoje, dva su oba, to rađa obavezu
I djecu, a djeca nisu uvijek svjedok ljubavi, istina je da su neka nastala u spoju napadača i napadnute
Silovanje je strašna istina, svakodnevna, jednostrana strast
Strast je istina, govorio sam, daj mi se odmah, ne proračunavaj, ne čekaj pravo vrijeme ni mjesto, jer vrijeme nije istina
Trenutak jeste
Samo tren, da razmislim, koje sam još istine htio snijeti s tavana, dunuti u njih, da spadne prašina, dunuti u njih kao u svjećice na torti, da zamislim želju, da te istine zasijaju u očima drugih
Onim očima koje još nisu postradale
Postradali u ratu su istina
Istina su djeca u blatu na granicama,
Adam od blata je istina, on smije biti istina, djeca u blatu na granicama ne smiju biti istina
Ko im je to dozvolio?
Fizička ljepota nije istina, sreo sam ljude, reći ću vam - gledao sam šta govore
Možda su ti bili prelijepi, možda ogavni, na fotografiji bih vidio, slušajući, gledao sam u to što govore
To su istiniti ljudi, govorili su njihove istine
I odlično im je pristajalo
Pristaju brodovi u luci i bivaju mirni, ali vezani
Narod pristaje za vođom, kao brod u luku
I to je istina
Nije istina da čovjek mora jesti triput na dan, neki jedu jednom u tri dana
A žive, znači da su stvarnost
A ne govore o tome
Jer malo je onih koji umiju razvrstati da li se čovjek žali ili hvali
Žalio se nisam nikome, osim Bogu, hvalio nisam nikoga, osim Boga
Govoreći istinu ljudima naučio sam da:
Ako sada počneš govoriti istinu ljudima, veoma brzo je nećeš imati kome reći.
Dragana Jevtović 

Kad se setim tebe

Kad se setim tebe ne pomislim na proleće
već na zimu
Kad se setim tebe ne setim se cveća i sunca
već ogoljenih stabala u parku
Kad se setim tebe osećam sneg i vetar u vazduhu
Kad se setim tebe stiskam prekrivač oko sebe noću
Kad se setim tebe fališ mi na praznom mestu u autobusu
Setim se tebe i kada mi desna ruka postane hladna od usamljenosti i zadrhti na vratima zgrade
I dok se tresem po stanu od hladnoće ujutru
Dok slušam jurnjavu na ulici
Dok gledam Liona kako kruži po dvorištu
Hladnoća me podseti na tebe jer si ti bio njena suprotnost
Moja odbrana od kiše
Vetra
Oluje života
Topla ruka u mojoj
I dve ruke koje kada se sklope oko mene u zagrljaj postaju štit od svega ledenog
....
Sada oblačim vunene džempere
I nosim čarape u postelji
I govorim kako nije hladno kada se svi žale da jeste
A kada sneg zaveje ceo grad, ne zadrhtim
Jer ti si me naučio
Ti si me podsetio
Jer kada sam te videla na 'našoj' klupi u parku
Prvi put posle nedelja čežnje i hladnoće kako grliš devojku bledih obraza i kose
Shvatila sam nešto...
Sećam se da je na sebi nosila krzneni kaput i rukavice i kako sam pomislila kako njoj sigurno ne postaje hladno tako često kao meni
Sigurno joj ne rumene obrazi u novembru
I možda su joj i dlanovi po nekom neobjašnjivom zakonu prirode topli
Shvatila sam da je i tebi trebao neko ko će sačuvati tvoju toplotu
Neko ko će zagrejati i tvoju studen
Ali onu iznutra.
Baš šteta što taj neko nisam bila ja.
Maja Bogdanović

Vrati mi

Vrati mi molim te
Sve što si ukrao
Vrati moje snove
Jer si dozvolio da prestanu
Vrati moje šarene ukosnice
Jer sam ti verovala
Da samo meni lepo stoje
Vrati moje plišane medvede
I onog sa progorelim uhom
Jer je pao na sveće
Na našoj jedinoj romantičnoj večeri
Vrati mi moje sive dane
Jer sam verovala da ćeš u njih
Doneti bar malo svetla
Vrati mi moje sate čekanja
Da dođeš
Dok se jelo ne ohladi
Vrati mi moje Nove godine
I Božić Bate
I Badnjake koji ne gore
Vrati mi sve, baš sve što si uzeo
Sakrio spalio, sam Bog zna
Šta si ti uradio sa ovim sitnicama
Mog bez tebe dosadnog života
Zapravo najviše bih volela
Da mi vratiš mene
Jer dok si to uzimao
Najviše me je bolelo.
Miroslava Đušić Nedeljković 


Za mene si ti 

Jer za mene si ti JUTRO.
SUNCE.
VATRA.
LED.
AZURNA OBALA.
NEBO.
MIR.
STRAST.
POŽUDA.
SNAGA.
ZVEZDA.
SVETLOST.
Za mene si PRIPADANJE.
POKLANJANJE.
DIVLJENJE.
PRIŽELJKIVANJE.
SANJARENJE.
BUĐENJE.
Moja si PREDAJA.
Moj PONOS.
NADA.
SAN.
LEPOTA.
IDEAL.
STRAH.
Moja si SREĆA I NESREĆA.
SVE I NIŠTA.
SADA I NIKADA.
OVDE I TAMO.
DANAS I JUČE.
DA I NE.
POČETAK I KRAJ.
Moje si –
’’A u pauzi jedna decenija’’

 Tu Alma
 
De facto

Želim da te gledam.
Misli da ti prošetam
to ljubav radi od nas.
Od najmanje do malo veće!
Tvoja rijeka što iz oka teče
bez šuma i nevidljiva je
neka se ulije u moje tihe izvore.
Želim milion cvjetova
svilenih latica mekog srca
miris proljeća i ležaljku od snova
moje doba te osjeća.
Želim tvoje blizine strah
ni jedan pokret na glas
da te pogriješi, ne dam
u pogledu ću da se predam.
Želim te kada snijeg počne.
Pahulje na trepavicama da se istope,
ledeni dah sa usana,
moj zagrljaj tvoje stope je otisak.
Ne idi, bez njega na put
Ne idi, ostani u ovoj životnoj pauzi!
U mislima vješto se sakrijem
i ne zna niko osim tebe...
To je jedino mjesto koje me poželi.
Dok me osjećas živa sam!
Želim da ostane i kad snijeg prestane.
Ljubav duša bez dodira
Naša je skrivena odaja.
Ti si moje godišnje doba!
Moja najsrećnija godina!
Marina Šestak


Zauvek

Hajde da zauvek pretvorimo u stvarnost. Da prevarimo večnost i postanemo mit. Sami svoji, po svojoj volji. Ljubav nemoj po nama zvati, jer ćemo kao drugi postati. Neka to bude samo sreća, luda želja, tajna, slutnja, greh. Hajde mi budi samo jedno zauvek. Nemoj da se brineš oko sutra, i da li će dodir biti samo dodir, a ne vrtlog zvezda posut po nama. Nemoj da se brineš oko godina što nam predstoje, jer sve se na kraju istim imenom zove, prolaznost i kraj. Zato hajde, još jedan zagrljaj. Spakuj u kofere samoću i neka ode vreme, čemu ono služi? Da smo se samo ranije sreli... Eh, čemu pitanja teška, u ovoj kišnoj noći? Sreli smo se kad je potrebno bilo. I neka bude zauvek, prevešću ti to na jezik koji tako dobro znaš: poezija, rima, vino i san... Ne, neka ne bude ljubav, ostavi nju za neki drugi dan. Budi mi tajna, jer to mi tako treba... Samo moje saznanje i osećanje... Budi moja sloboda da te volim i sanjam, jer to je jedina sloboda koju ganjam i nemoj brojati brige, godine i razlike... čemu to, kad su snovi isti, a dodiri se kao rime slažu. Koža se prepoznaje i treptaji traju. Zato i zamisli, večnost postoji. U nama se ona skriva i boji... prolaznosti i kraja... Pretvorimo je u život koji se sam od sebe sanja... Hiljadu se još snova može dodirnuti i sanjati, ali znam jedini ćeš biti ti koji ne mogu imati... Ali, na neki način samo nama znan, imamo se tako lepo i tako večno, pa ne postoji kraj.

Jelena Stojković





Нема коментара:

Постави коментар