Bjekstvo

Dolaziš mi. 
Hladna kao ova noć.
Nepomično stojiš.
Gledaš me, a gledaš kroz mene. 
Gledam te, a gledam kroz tebe. 
Očiju tvojih nema, spojile su se sa tamom.
Dodirujem ti ruke.
Bijele su.
Smežurane kao tvoje lice starice koje nikada neću vidjeti.
Ledene su.
Ne osjećaš moj dodir.
Tu si, a nisi. 
Nisi, a jesi. 
Ne govoriš ništa.
Gradiš zidove neobjašnjive tišine.
A iz tišine vrišti istina.
Istina od koje bježim.
Progovori nešto!
Otjeraj sumnju, obuzdaj turobne misli.
Okončaj turobne sate, dane, mjesece.
Ne dozvoli turobne godine.
I dalje ćutiš.
Bježim od tvoje tišine u sjećanja na tvoj smijeh, na naš smijeh.
Ćutiš.
Progovori, molim te, progovori!
Kaži mi ono što želim da čujem.
Slaži me.
Zagrli me.
Zagrli me jako, slomi mi bol,
bol od kog bježim,
a koji me uvijek nađe
u golim noćima iz kojih
bježim u tvoja jutra,
naša jutra.
Razderaću crvena usta
krikom do neba,
a ti me nećeš čuti.
Suze će oprati moje lice,
a ti me nećeš vidjeti.
Pružiću ti ruke,
ti ih nećeš prigrliti.
Bježim od praznine dodira
u davne dane kad sam te
mogla zagrliti, a nisam.
Bježim.
Bježim od sebe
tražeći se u tebi.
Pa tebe tražim u meni.
Pa te tražim u svemu
i ničemu.
Bježim.
Bježim od tvoje smrti u naš život, još miriše na Drinu, politru Nikšićkog, tople sendviče, kokice, kakao, bunt i prkos jedne mladosti koja je slobodu voljela više od života. Ne dam te dubinama pohlepne rijeke. Otimam te od podmuklih njenih talasa. Ne priznajem smrt kao kraj. Bježim od nje. Bježim od njega. Bježim k tebi.
Ti znaš, ne postoji kraj.
Ti znaš, ja te ne ostavljam- govori odjek dobro poznatim intonacijama dobro poznate stihove EKV-a.

I dalje imaš smiješan akcenat.
Volim te.

Bekstvo

Sve od čega sam ikada bježala
Stiglo me tik iza čoška
Borila sam se, trzala, izmicala
Nekada se svojevoljno prepuštala
Maštanju, čeznji, nostalgiji, melanholiji
Poput najvećeg mazohiste i sadiste
Znajući da će tragovi svakog novog poniranja
Biti dublji od modrica i rezova
Ali nema veze
Tanka je linija izmedju melanholije i plača
Pa sklanjam slike nalik na oblake
Ispred očiju
Brzo, i jos brže
Dok talas ne naiđe i ne potopi mi i dušu i tijelo
Sve o jednom trošku
Koračaš pučinom polako
Prsti polako propadaju kroz pijesak
Talas se približava
Smijući se glasno trčiš nazad na sigurno
U sigurnu zonu
I baš ti je dobro
Studiraš, radiš nešto sitno,
Šetaš proljetnim ulicama Sarajeva
Udišeš nove boje i obrise, ljude i mjesta
Knjiga se izdaje
Praviš planove da pobjegneš negdje južnije
Streseš se na
Da te Bogdom ne volim u jednom sarajevskom pub-u
Od hladnoće dakako
Proljetne noći znaju prevariti i najspremnijeg
Obučeš haljinicu boje lila
I ozebeš
Prođu dvije godine i više od ljubavi
I streseš se
Dakako
I baš ti je dobro jer je to samo trenutak
Loš dan, ne život
Male mi ljubavi ne idu od ruke,
Lijepi
Zato sam u istom mjestu i dalje
Ne prljam tuđe postelje da bih se osjetila važnom, velikom, lijepom, sigurnom
Dovoljna sam sama sebi
Ko vara sebe ovdje
Kakva groteska
Na moja vrata stiže buket crvenih ruža iz jedne daleke hladne zemlje
Sa ceduljicom ispisanom krivim slovima
Na italijanskom jeziku
Da prikrije tragove
Neko bira moj broj tik što sleti u ovaj grad
I pije topli čaj sa mnom u najljepšoj čajdžinici u mome gradu
I to je sasvim pristojna opcija za moju subotu veče
Neko bi u ovo vrijeme išao na klizanje sa mnom
I planira piknik u dvoje
Samo velike ljubavi mi idu od ruke
Ti u prvom redu
Pa tri tačkice i „nije mi to to“.


Ispovest

Hvala jer želiš da mi pomogneš,
Jer pokušavaš da pocepaš gustu mrežu koja mi je pala na oči.
Hvala, ali nije to tako jednostavno.
Zato bežim!
Bežim jer se bojim da ćeš zauzeti njegovo mesto.
Bežim jer mi posvećuješ previše vremena,
Bežim...
Bežim jer ne zaslužuješ da te povredim.
Bojim se onih leptirića u stomaku koje probudi tvoj poruka.
Bežim jer počinje da mi fali tvoje začikavanje.
Ne osuđuj sebe na mene
Nikome to ne treba!
Bežim starim melodijama,
Starim poklonima,
Ritualima.
Bojim se da pustim poslednji končić
Osećam da bih izdala sebe,
Tebe koji više nisi ti.
Ja bežim rame uz rame sa vetrovima,
Prestižemo se,
Preplićemo.
Ne osuđuj sebe na mene.
Ja sam rasejana,
Nestalna
Svuda po malo,
Nigde potpuno.
Nemam pojma gde počinjem,
A kamoli gde se završavam.
Nikada ne znaš da li sam ozbiljna
Ili je to još jedna od mojih glupavih šala.
I ne trudi se,
Razapeta sam između varijanata mene same.
Bojim se da pustim taj prokleti končić
Koji je on odavno pustio.
Bežim...
Bežim onom kosom rukopisu,
I još mirišljavim pismima.
Bežim zamrznutim trenucima na fotografijama.
Hranim se iluzijom,
Pokrivam lažima.
Zato, ne osuđuj sebe na mene!
I tebe ću povrediti,
Zgaziću te dok budem bežala.
Ja bežim jer se bojim neizvesnosti,
Bojim se da pobegnem od učmalosti.
Bežim od novih frizura,
Od nove omiljene pesme,
On nove mene,
Bežim od tebe kao prozora u novo,
Neistraženo.
Bežim mostu,
Brankovom mostu.
Bežim i potpuno se predajem emocijama.
Prokletstvo!


Bježim 

Dvije godine sam bježala od stare ljubavi.
Divne, prve i do tad naiskrenije ljubavi.
Bježala od života.
Bježala od svih ulica Tuzle i Zvornika.
Bježala od grada, jer me svaki korak podsjećao bas na njega.
Podsjećao na smeđe oči, crvene ruže i miris soli u kosi kad smo se prvi put vidjeli.
Bježala sam i pobjegla.
Daleko od kuće i dva najdraža grada, daleko od porodice, prijatelja, mojih, njegovih.
Nakon što je on otišao, nekako smo svi bježali negdje.
Već 4 godine kako sam pobjegla, ali ne i prestala da bježim.
Proljeće je. Volim proljeće. Volim ovo godišnje doba. Volim miris behara.
Volim tu bijelu boju sitnih cvjetića trešnje.
Zašto se ljudi više zaljubljuju u proljeće?
Upitala sam onog od kog tek planiram da pobjegne.
Onog koji mi je i sam priznao da je zaljubljen. Da voli moj sjaj u očima.
A ne sluti da upravo od njeg planiram da pobjegnem. Nije on kriv. Do mene je.
Čini mi se da mi se i srce umorilo.
Umorilo se toliko puta da bude izigrano, prevareno.
Milion puta je ono ubrzano i ludo kucalo zbog pogrešnih.
Srce je, ono ne bira. Ali boli na kraju.
A on. Mlad. Glasan.
Onaj kog čuje cijela sala kad počne da priča.
Kraj mene opet tako tih i neprimjetan.
Ne želim da ga povrijedim kao što su mnogi povrijedili mene.
Ja se ne igram s ljudskim srcima. I zbog toga ću da nastavim da bježim.
Ovaj put bježim za njegovo dobro.
Ne želim mu iščupati to divno, čisto srce.
Ne želim od njeg napraviti samo tijelo koje hoda, bez da išta osjeća. 
Ne želim da me sve njegove buduće mrze i proklinju zbog tog što sam uzela sve najbolje od njega i njegove duše, a nisam znala sve to da uzvratim istom mjerom. 
Ne želim da kažnjava svaku sljedeću zato sto sam ja bila bezdušna. 
Zato bježim. 
Da sačuvam njega, ovaj put ću rado da žrtvujem sebe.
Ja sam navikla da odlazimi da od mene odlaze.
Da bježim i da bježe. A on, on je još mlad.
Nadam se da ću biti jedina koja je pobjegla
I da će sve druge znati da mu vrate svu tu ljubav.
Da ga vole onako iskreno, ludo i jako kako on sad voli mene.
Zbog toga bježim.
Nadam se da će da mi oprosti nekad.
Nadam se da će za nekoliko godina kad se slučajno sretnemo na Titovoj biti sretan.
Da se više neće ni sjećati da sam pobjegla, jer će tad biti nebitno.
Tad ću znati da je vrijedilo što sam pobjegla.
Samo postoji jedan problem...
Tim što bježim od njega, ne znači da mogu pobjeći od sebe. 
A rado bih.
A kako pobjeći od tog sto ga volim?
Bekstvo

Bežim od kada sam počela da upoznajem svet oko sebe. Kada sam postala svesna da postojim, javila se u meni želja da pobegnem i sakrijem se. Još kao sasvim mala, prvi put sam pobegla od majke, dok sam joj pomagala da donese drva iz šupe. Uzela sam nekoliko manjih drvaca, i kao sada da se vidim, krenula sam neosvrćući se. Ušla sam u spavaću sobu, pa pravo u orman. Tamo sam se šćućurila, među obešenim odelima, zaustavila dah i čekala, šta će da se desi. Čula sam majku, kako me doziva, a ja sam i dalje ćutala. Tek kada je bespomoćno počela da plače, izašla sam iz ormana i pojavila se na vratima stana. Svi su bili tu, komšije i slučajni prolaznici, koji su majci pomagali da me pronađe. Pogledala sam ih, kao da se mene to ne tiče i nevino upitala, o čemu se radi, zašto su svi tu ispred naših vrata. Naravno da sam dobila batine, valjda prve i poslednje u životu. Sledeći put, kada sam pobegla, otac je u čarapama izjurio na ulicu da me traži. Kada me je sustigao, bila sam kod apoteke i pokušavala da otvorim vrata i uđem. Videla sam bes i strah u očevim očima, ali se nisam plašila. Znala sam da me neće grditi, jer sam mirno rekla: "Htela sam samo da ti kupim lek za glavu, znam da te boli". Naravno da mi se ništa nije desilo, ovaj put sam prošla nekažnjeno, jer kako je otac mogao da tuče dete koje mu želi kupiti lek. Onda sam porasla. Zbog mnogih stvari sam opet bežala. Bilo je to zbog nenaučene lekcije, zbog loše ocene, zbog pubertetljiskih frka u glavi, ali ipak sam se uvek vraćala. Jednom sam ipak pobegla i dugo ostala. Bilo je to kada sam se zaljubila, u nekog, ko je mnogo kilometara bio daleko, od mog rodnog grada. Zbog svih ranije navedenih razloga ta udaljenost mi se učinila idealna, kao rešenje svih mojih nerešivih problema. Postala sam odjednom svoja, neko ko odlučije o svom životu i samostalno odlučuje. Taj beg me je ipak najviše koštao, razlikovao se od drugih, bio je primamljiv, ali onda je postao razlog moje želja, da se što pre vratim, odakle sam pobegla. To sam i uradila. Taj beg je ipak imao nešto dobro, nešto, što je moj život promenio i ja sam postala, preko noći zrela. Više nisam želela da bežim, želela sam samo da štitim nekoga ko je nastao u tom poslednjem begu. Moja duša, moja ljubav, moje sve, moja ćerka, rođena iz želje da pobegnem. Nemam više želju da bežim, dobila sam šta sam želela. Čudno, a to mi je beg doneo.