Predstavljamo vam knjigu Draška Sikimića - ''Smotuljci''
Moje smrtno juče
Otkud znam da nisam
umro juče
i da ovo nije samo još jedan
moj novi život
koji sam počeo ispočetka
onaj u kome sam preživio
to moje smrtno juče
i danas započeo
svoj prvi
do sada neproživljeni dan.
Imam potrebu da
sada ćutim, kao i svaki put kada nanovo pročitam ovaj segment iz moje knjige
"Smotuljci"; ali Tara mi je dala prostor da se ovdje predstavim, i ne
bih da ga nepristojno popunim prazninom, iako je ona, u nekim trenucima,
najbolji sadržaj. "Moje smrtno juče" je samo jedan od dijelova u
knjizi gdje pokazujem svoju sklonost nesigurnosti, koja mi postaje sve više
dragocjena za život kakav imam danas, jer da nije nje - moje nesigurnosti -
vjerovatno ne bi bilo ni Smotuljaka. Biće da sam jedan od rijetkih na svijetu
koji se usuđuje da slavi nesigurnost. Zar svi ne traže čvrsto samopouzdanje
kojim će dokučiti veliki entuzijazam i tako ostvariti svoje ciljeve? Daleko sam
od toga da vam sada objašnjavam kako je moguće voljeti nešto poput
nesigurnosti. Rekoše mi mnogi da ovakvim razmišljanjem nikada ni u čemu neću
pobijediti, ali ja se pitam - otkud svijetu sav taj takmičarski duh, taj ponor
u nezasitost, to ganjanje brojki? Zar cilj i pobjeda ne mogu biti i volja i
sposobnost da se ostane miran i ni u čemu ne takmiči? Nesigurnost nije slabost,
nije ni strah od neuspjeha, ona je obdarena strpljenjem kojim čovjek traga za
nečim esencijalnim.
Na jednoj od dvije
promocije koje sam održao, pitali su me za inspiraciju, odakle je crpim za
svoje stvaranje. To je najopštije i najnepotrebnije pitanje koje se može
postaviti nekom autoru. Jer, kad se pročita bilo koje djelo, zar inspiracija za
njegovo pisanje nije očigledna, i zar je, na kraju krajeva, uopšte bitna? Zar
je potrebno reći da je za neku ljubavnu poeziju inspiracija bila - žena?; ili
možda neko misli da izvor takvih stihova može biti zanesenost čišćenjem prozora
na sedmom spratu neke poslovne zgrade?
Lijek
Neka razočarenja
fizički bole,
ali nemaš na šta led da staviš,
nemaš šta da namažeš i zaviješ;
vazduh te boli.
- Kako se liječi vazduh?
Disanjem.
- Kako se ljekovito diše?
Hodanjem.
- Kako se ljekovito hoda?
Nezaustavljanjem.
Pisanje bez cilja,
ili - pisanje sa jednim jedinim ciljem: da se napiše, da se riječima naslika
doživljeni momenat, ili vrijedno razmišljanje - to je jedino pisanje koje
poznajem. Pisati sa ciljem, sa namjerom da se nešto postigne, da se nešto bude
i negdje stigne, za mene je potpuno pogrešno, kao što je pogrešno i pisanje u
okviru bilo kakvih "književnih pravila", ili šablona kojima se
najčešće ide i koji su "uspješni". Papir je za mene nešto otvoreno i
prostrano, slobodno; to je zid koji još uvijek nije ukrašen nikakvim slikama i
na kome, prije svega, nikada ne stoji nešto što određuje vrijeme.
Kratka beleška o autoru
Draško Sikimić je
rođen 22. marta 1984. godine u Ljubinju (Hercegovina), gdje i danas živi. Voli
da gleda kroz prozor i u nebo. Ne voli računanje vremena i ne voli da priča.
Često misli da je vuk, pa izbjegava ljude. Voli šumu, maglu i oblake. Već više
od pet godina ga ništa ne čudi. "Smotuljci" je njegova prva knjiga.
umetnost, kultura
Нема коментара:
Постави коментар