Miladin Trišić: Vjetrovi sudbine

"Tada sam shvatio da mi život neće biti onakav, kakav sam ja, da bude, želio, već da me nosi neki snažan vjetar sudbine... " - zapisao je slavni Crnjanski prije više od pola vijeka. Decenijama kasnije, po završetku Gimnazije, dok je većina moje generacije imala jasne vizije i planove za budućnost, samo je mene, sada znam, ponio taj "snažni vjetar sudbine". Ali, ma koliko daleko da me je odnio od onog života, "kakav sam ja, da bude, želio", ipak me je uputio, takođe sada znam, onom pravom. Počeo sam pisati. Najveća inspiracija su mi bili ljudi oko mene i njihove sudbine, po kojima su nastale moje prve pjesme, kratke priče i novele, a za njima i moja prva knjiga. Za naslov se nisam dvoumio. Vjetrovi sudbine su me uputili na ove književne staze i oni i nose naslov moje prve knjige. A u njoj, za nekoga sve, za svakoga ponešto. Od stihova "Poželi čovjek, tako, da se jednom vrati, u ono vrijeme u kome, čini mu se, manje pati", preko kratkih priča o djetinjstvu, čežnji i mladosti, pa sve do novela u kojima "sudbina piše neobične priče u veliku knjigu života".

Čekaj me bar ti

Čekaj me, jer vratiću
se jednog dana,
čekaj me, pa i kad
ne budemo mladi,
kao što smo sada.
Čekaj me, znam,
proći će mnogo dana,
ali čekaj me,
ne daj da ti
umre nada.
Čekaj me, jer vratiću
se jednom, kad sve
prođe, čekaj me,
doći ću, kad ti
niko drugi ne dođe.
Čekaj me, jer vratiću
se jednom, pa čak i
ako nas napuste dragi
ljudi svi, čekaj me,
čekaj me bar ti.


Besmrtna pjesma

Kad se jednom ugase sva
svjetla pozornice života,
neka tišinu smrti
pobijedi pjesma ova.
Kad se spusti zavjesa
prolaznosti, neka iza
nje ožive slike
djetinjstva i mladosti.
Kad nam publika dodijeli
aplauz posljednji,
tad duša kreće sa
tijelom da se dijeli.
Ali, neka te ni to ne
brine, jer tišinu smrti
pobijediće, ove besmrtne
pjesme, glasne rime.

U dolini platana

Ostala je,
tamo negdje,
u dolini platana,
naša ljubav,
naša mladost,
naša tajna.
Ostavili smo,
tamo negdje,
u dalekom gradu,
naše godine,
našu uspomene,
našu nadu.
Ostala je,
tamo negdje,
u dolini platana,
moja sreća,
moja prva rana,
moja ljubav stara.
Ostala je u tom
gradu, toj
dolini platana,
sve ono o čemu
moje srce i
danas sanja.


Beleške o piscu

Miladin Trišić rođen je 1995. godine u Ljuboviji. Živi u Bratuncu, Republici Srpskoj, a trenutno je student treće godine ruskog i srpskog jezika na Filozofskom fakultetu u Istočnom Sarajevu. Dobitnik je velikog broja nagrada, priznanja i pohvala za svoj književni rad, od kojih je najvažnija ona za najboljeg mladog pisca u BiH, iz 2008. godine. Bavio se takođe i novinarskim poslom, kao radijski voditelj i novinarski urednik. Prije pola godine je izdao prvu knjigu pod nazivom "Vjetrovi sudbine". Druga, "Ljubav na papiru", izlazi uskoro, a do kraja godine će biti završen i prvi roman.



Нема коментара:

Постави коментар