Hronike jedne Ivane: Sećam se trenutka kada si postao ubica

Sećam se trenutka kada si postao ubica.
Bilo je to jedno sasvim nevino jutro,
Iz žara Sunca rođeno,
Dok mu ti nisi doneo mrak.
Prekrio si svaki njegov zrak
Četkicom crne boje
Na slici mog života.
Slikao si prstima
Moje radosti
I želje
Dodajući boje sreće onako kako ti želis.
"Moje si platno"
Fanatično bi ponavljao
Nastavljajući da uništavaš ono čemu si trebao da se diviš.
Izgovarao si teške reči
Lakim i nežnim tonom
Kako bih zaboravila
da je naša igra zapravo
Ruski rulet.
Neko neće imati sreće.
Znaš,
Mogu da se setim i mirisa
Spaljenih nada
I izobličenih trenutaka
Nečega što je podsećalo na stvarnost.
Još uvek mogu osetiti bol
Na mestu gde si zario oštricu noža
Nemilosrdno ostavljajući otisak svog postojanja na mojoj koži.
Tvoje sam delo.
Imam rascep u grudima
Veličine svemira
Gde neprestano teče reka.
Ti se kupaš u tom Nilu
Pereš ruke umrljane
Zločinom
I bojiš me u zagasito crveno,
Pa ti smeta odblesak srebrnosive
Na oštrici greha.
Smetaju ti nemani
Koje žive u meni
I koje su radioaktivne po tvoju savest.
Tvoj hladnokrvni čin
Ima lik
I tupo zuri u tebe
Dok Nil teče.
Znam da tražiš u meni
oko u svom uraganu.
Smiraj.
Novo rođenje
Svrhu
Oproštaj
Jer znaš da te je moja duša
Sažvakala i ispljunula
Pa ostaješ sam u svom zločinu i čekas kaznu.
Ali ja nisam Dostojevski,
Ja sam samo tvoje prosto delo.
Umrljano,
Isprljano.
Nekad čista svila
Sada običan pamuk.
Nekad vatra
Sada zalutali plamičak.
Zato je tvoja bestidna molitva uzaludna.
Ja sam tvoje živo post mortem.
Sećam se trenutka kada si postao ubica.

Ivana Jovanović


Нема коментара:

Постави коментар