Kako to da gdje god da prenoćim, tebi poželim dobro jutro?
Kako to kad god napravim korak naprijed, sapletem se o tebe,
a da to nema veze sa mojom smotanošću?
Pa korak nazad, pa lijevo, pa desno.
I to je već valcer.
Perfektno usklađeni koraci duša.
Iako me gaziš.
Iako te gazim.
Kako to da moj karmin uvijek završi na tvom kapku?
Davno si rekao da je to najintimnije mjesto za poljubac.
Ti pogledom poljubiš i intimnija, pa probuduš iz sna, ne jednu princezu, već čitavo kraljevstvo kovitlavih uragana osjećanja.
Kako to da opet
radio,
nečije nebo,
nečija tišina,
nečiji mi.
Pomalo tuđi.
Pomalo strani.
Pomalo odrasli.
Pomalo djetinjasti.
Pomalo sujetni.
Mnogo povrijeđeni.
Ničiji zato što smo nečiji. Naši.
Kako to da gledaš me kao da nikada nisi prestao?
Najnježnije grliš rukama koje bude sjećanja na bol.
Ljubiš me po tijelu kuda još odzvanjaju tvoji dodiri.
Pričaš mi usnama punim riječi koje i dalje katkad zabole, a koje vole.
Na tren kao je sve po starom i sve što je bilo, čini se, kao da nije bilo.
Želim da nestanemo.
Želim da nikad ne stanemo.
Tu si.
Opet ili i dalje?
Ne znam da li ćeš biti tu kada prođe ponoć,
ali sad si tu i ljubi me kao prvi put.
Ljubi me kao da ništa ne boli.
Ljubi me da prestane da boli.
Ljubi me kao posljednji put.
Ljubi me kao da ponoć ne postoji.
Kao da neće prestati.
kao da nas putevi nikad neće odvesti
u postelje drugih žena,
u zagrljaje drugih muškaraca.
Kao da svi putevi vode k tebi,
k nama,
jer lažu da svi putevi vode u Rim.
Svi putevi vode domu.
Moj dom je
trg na kom smo se sreli
tvoj dodir na mojoj koži
tvoj dah na mom vratu
naš pogled na grad sa nekog vidikovca
,,Lilly was here"
gutljaj vina između poljubaca
priznaj najukusnije palačinke sa mandarinama i suvim grožđem
princeza i bitanga
sto u ćošku kafića
napola popijen čaj
dječja kućica u parku
zbogom, davno sam prestala da brojim koliko puta rečeno
ti si moje najmoje rečeno mnogo više puta
i sve ono neizrečeno.
Ne, ne vode svi putevi u Rim.
Već svi putevi vode ka ruševinama naše ljubavi
koja je moj dom,
a čijoj se vječnosti ponizno pokloni
i ništavna vječnost Rima.
Kako to kad god napravim korak naprijed, sapletem se o tebe,
a da to nema veze sa mojom smotanošću?
Pa korak nazad, pa lijevo, pa desno.
I to je već valcer.
Perfektno usklađeni koraci duša.
Iako me gaziš.
Iako te gazim.
Kako to da moj karmin uvijek završi na tvom kapku?
Davno si rekao da je to najintimnije mjesto za poljubac.
Ti pogledom poljubiš i intimnija, pa probuduš iz sna, ne jednu princezu, već čitavo kraljevstvo kovitlavih uragana osjećanja.
Kako to da opet
radio,
nečije nebo,
nečija tišina,
nečiji mi.
Pomalo tuđi.
Pomalo strani.
Pomalo odrasli.
Pomalo djetinjasti.
Pomalo sujetni.
Mnogo povrijeđeni.
Ničiji zato što smo nečiji. Naši.
Kako to da gledaš me kao da nikada nisi prestao?
Najnježnije grliš rukama koje bude sjećanja na bol.
Ljubiš me po tijelu kuda još odzvanjaju tvoji dodiri.
Pričaš mi usnama punim riječi koje i dalje katkad zabole, a koje vole.
Na tren kao je sve po starom i sve što je bilo, čini se, kao da nije bilo.
Želim da nestanemo.
Želim da nikad ne stanemo.
Tu si.
Opet ili i dalje?
Ne znam da li ćeš biti tu kada prođe ponoć,
ali sad si tu i ljubi me kao prvi put.
Ljubi me kao da ništa ne boli.
Ljubi me da prestane da boli.
Ljubi me kao posljednji put.
Ljubi me kao da ponoć ne postoji.
Kao da neće prestati.
kao da nas putevi nikad neće odvesti
u postelje drugih žena,
u zagrljaje drugih muškaraca.
Kao da svi putevi vode k tebi,
k nama,
jer lažu da svi putevi vode u Rim.
Svi putevi vode domu.
Moj dom je
trg na kom smo se sreli
tvoj dodir na mojoj koži
tvoj dah na mom vratu
naš pogled na grad sa nekog vidikovca
,,Lilly was here"
gutljaj vina između poljubaca
priznaj najukusnije palačinke sa mandarinama i suvim grožđem
princeza i bitanga
sto u ćošku kafića
napola popijen čaj
dječja kućica u parku
zbogom, davno sam prestala da brojim koliko puta rečeno
ti si moje najmoje rečeno mnogo više puta
i sve ono neizrečeno.
Ne, ne vode svi putevi u Rim.
Već svi putevi vode ka ruševinama naše ljubavi
koja je moj dom,
a čijoj se vječnosti ponizno pokloni
i ništavna vječnost Rima.
Нема коментара:
Постави коментар