Marija Vučević: Kad zaplačem u tvojim rukama

Nema fotografija, nema rama, još manje mog grijeha i tvog hrama. Na vidiku ni zera krvi, ni zera žala. Nema više ni tebe, još manje mene, na vidiku nikad bilo nas. To znaš da znam jer, tijelo se lako prepusti, koža teško da. Ne moram da izgovorim istinu tebi, sebi ispljunem laž. Obmanu uvijek biraš sam. I sam znaš: zaplačem u tvojim rukama baš na sav glas! I sam znaš: birao si manje od dva zla. Ne volim te, zbog toga ti si zebnja i strah. Kad tad srce postaće ti kamen, više boli nego da istresem pepeo i prah. Sve to slutiš, mene ne možeš da znaš: Možda te i zavolim kad zaboravim da ljubav lomi kad joj se do kostiju daš! Možda te i zavolim kad uspijem oživjeti sebe, i ubijem naivnog tebe, ono što sam nekada bila ja.

1 коментар: