Milena Petrović: Pogrešno vreme

U vreme zarobljenih osmeha,
Nezagrljenih zagrljaja,
U vreme prigušenih pesama
Srela sam tebe
Koji nisi ti,
Ali nisi ni oni.
Pogled ti je bio natmuren
U vreme umrlih dodira.
Želela sam da ti ime kao enigmu pretačem
Iz misli u prste, uzdahe.
Želela sam da te imam
U vreme razbijenih čaša na kojima je još karmin i gorčina nerečene tajne
Čiji oštar miris upija umorna koža.
Bio si tužan
Iako si sejao skakutavi smeh.
Tužan, oči su raskrinkavale ono što si nevešto gradio.
Tako moćan a slab
Vragolast a stidljiv.
Želela sam da te zagrlim
Da se isplačem
Da se isplačeš.

Želela sam da vrištim u vreme uglađenosti.
Da psujem u vreme plastične finoće.
Razumemo se pogledom
Sa suprotnih krajeva đavolje trpeze
U tom promašenom vremenu jednakosti.
Pobogu, tako smo samo štrčali.
Želela sam da te volim,
Da ti kuvam kafu
A ti da mi greješ stopala.
Onda si ustao
Onda si otišao.

Već sam te mrzela.
Onda si me ogrebao pogledom koji je ostavio ožiljak.
Bar tako prkosiš vremenu.
Ludače.




Нема коментара:

Постави коментар