Sofija Milošević: Čudno je

Čudno je, kako sam se oduvek užasavala rastanaka.
Ljudi su uvek težili da im pripišu neku poetsku, tužnu i romantičnu notu.
Sve ono na šta sam beskrajno kolutala očima, kada čujem ili pročitam.
A, evo, baš pišem o jednom takvom.
Čudno je to.

Čudno je, kako u gradu kao što je Moskva,
sa milionima stanovnika, užurbanih prolaznika,
jarkim treperavim svetlima, okruženi smehom i žamorom,
čujete samo tišinu u svojoj glavi,
a vidite samo jednu visoku siluetu ispred sebe.

Čudno je kako smo se našli na metro stanici,
A nijedno od nas nije ušlo u metroe koji su prolazili.
Škripanje šina i udaranje stikli o mermerni pod su bili dalek eho,
Dok je tutnjava u grudnom košu bila nešto najglasnije što sam čula te večeri.
Čudno je, kako oktobarska kiša u Rusiji,
Nije nešto nahladnije što je te večeri prešlo preko mog lica,
I kroz moju kosu.
A opet, nisam poželela da prestane.

Čudno je, kako te večeri, nismo izustili nijednu reč,
Jer poslednje reči moraš pažljivo da biraš.
Ali je tišina govorila sama onu jednu,
Koje smo se oboje plašili.

Čudno je, kako smo oboje,
Vozeći se metroima i udaljavajući od stanice,
Još dugo ostali zarobljeni u poslednjem zagrljaju.
Ali najčudnije je što nikada odatle, nismo ni otišli.


Нема коментара:

Постави коментар