Zdravo Mjeseče,
Opet si me posjetio. Jesi to došao da me ponovo češkaš kroz trepavice? Da opet šalješ zvijezde da mi s tvojom mjesečinom miluju lice? Da li si ponovo zadužio vjetar da mi leluja i mrsi kosu u ovoj spokojnoj noći? I brda ova po kojim oblicima moram da legnem? I svaku travku, koja me lagano bocka po cijelom tijelu? I cvijet svaki koji se pripija uz moju meku kožu? Da li šalješ i te marljive mrave da ovako struje kroz moje tijelo? List lelujavi, da se poželim? Ili ipak hladnoću da se ovako željno zadišem?
Mrziš li me, Mjeseče, ili ipak toliko voliš?
Kad mi dopuštaš da zamislim te oči, zvijezde moje sjajne. Te prste u kosi, kao vjetar nemirne. I tijelo njegovo, koje tako mirno leži kraj mene, brda moja i omiljene doline. Brada njegova, ta proljetna trava oštra. I poljupci, cvjetovi rajski. Život, ljeta mladost, koji struji u meni u njegovoj prisutnosti. List koji leluja, rumen u jeseni kao obrazi naši u zaljubljenosti. I zima, ona najhladnija, koja mladosti ne može ni da primiriši. Krv tutnji u nama dok nezreli lomimo kazaljke vremena. A onda se opet pojaviš ti, Mjeseče. Pa zastanem u tvojoj tami u koju sam se tako prosto zaljubila. Kojoj se stalno vraćam. I vidim tebe sjajnog, kako mi ne daš mira. Želiš da vidiš šta sam u ovom času. Ali meni je drago. Vrijeme stoji. I sve mi se glasne žice uznemire pa taj zvuk mora da izađe. U te kasne sate vičem da volim. Ja volim! A ti ne odgovaraš. I pored svih naših godina, ti ne odgovaraš. Pored svih godišnjih doba, oblaka i dana koji su nas pokušali razdvojiti... ti ne odgovaraš.
Škrt i nijem kao i uvijek. A opet stalno tu sa svim svojim darovima prirode. Sa svim znacima pažnje. Za mene. Čuvaš me i braniš. Ali jutrom ostaviš. Svakim uzdahom si tu, ali treptajem nestaješ. I onda se zaista zapitam u sebi: voliš li me uopšte, Mjeseče, ili ipak prosto mrziš?
Opet si me posjetio. Jesi to došao da me ponovo češkaš kroz trepavice? Da opet šalješ zvijezde da mi s tvojom mjesečinom miluju lice? Da li si ponovo zadužio vjetar da mi leluja i mrsi kosu u ovoj spokojnoj noći? I brda ova po kojim oblicima moram da legnem? I svaku travku, koja me lagano bocka po cijelom tijelu? I cvijet svaki koji se pripija uz moju meku kožu? Da li šalješ i te marljive mrave da ovako struje kroz moje tijelo? List lelujavi, da se poželim? Ili ipak hladnoću da se ovako željno zadišem?
Mrziš li me, Mjeseče, ili ipak toliko voliš?
Kad mi dopuštaš da zamislim te oči, zvijezde moje sjajne. Te prste u kosi, kao vjetar nemirne. I tijelo njegovo, koje tako mirno leži kraj mene, brda moja i omiljene doline. Brada njegova, ta proljetna trava oštra. I poljupci, cvjetovi rajski. Život, ljeta mladost, koji struji u meni u njegovoj prisutnosti. List koji leluja, rumen u jeseni kao obrazi naši u zaljubljenosti. I zima, ona najhladnija, koja mladosti ne može ni da primiriši. Krv tutnji u nama dok nezreli lomimo kazaljke vremena. A onda se opet pojaviš ti, Mjeseče. Pa zastanem u tvojoj tami u koju sam se tako prosto zaljubila. Kojoj se stalno vraćam. I vidim tebe sjajnog, kako mi ne daš mira. Želiš da vidiš šta sam u ovom času. Ali meni je drago. Vrijeme stoji. I sve mi se glasne žice uznemire pa taj zvuk mora da izađe. U te kasne sate vičem da volim. Ja volim! A ti ne odgovaraš. I pored svih naših godina, ti ne odgovaraš. Pored svih godišnjih doba, oblaka i dana koji su nas pokušali razdvojiti... ti ne odgovaraš.
Škrt i nijem kao i uvijek. A opet stalno tu sa svim svojim darovima prirode. Sa svim znacima pažnje. Za mene. Čuvaš me i braniš. Ali jutrom ostaviš. Svakim uzdahom si tu, ali treptajem nestaješ. I onda se zaista zapitam u sebi: voliš li me uopšte, Mjeseče, ili ipak prosto mrziš?
Нема коментара:
Постави коментар