Kristina Babić: Sada, kada te istinski gledam, bojim se da ništa ne vidim

Sada, kada sam konačno mirno i bez puno buke digla ruke od nas koji uistinu nikada nismo ni postojali sada, kada sam kao nikada prije shvatila da nisi čudnovat poseban i čaroban već samo mrgud koji me nikada nije volio sada, kao nikada prije, želim da ti saspem u lice sve istine koje sam ćutala sve snove koje sam sanjala sve greške koje nisam napravila a za koje sam osuđivana, odbačena, upirao si prstom u mene kad god ti se prohtje vječita meta tvojih zlobnih strijela nisi ti nikakav čovjek ma koliko se ja trudila da ne kvarim idealnu zamisao o tebi koju godinama brižno čuvam sada, dok te istinski gledam onakvog kakav si sa svim tvojim slabostima ljubavi vječita, postaješ smiješan postaješ toliko smiješan da mi više nije čak ni žao što nisam uspjela da me zavoliš što sam omanula u jedinom cilju koji sam imala jedinom pravcu u kom sam se zaputila sada, kada te istinski gledam bojim se da ništa ne vidim osim očajne olupine sujetnog polumuškarca koji se nikada nije usudio koji se apsolutno nikada nije osmjelio koji nije uspio da bude čak ni kukavica do kraja sada,
kada te istinski gledam, dođe mi da prstima iskopam sebi oči beskorisne su kad su slijepe.



2 коментара: