Šta li si pokušala da mi kažeš one večeri
dok smo stajali promrzli na kiši,
da nisu opet one iste priče
u koje ti neću povjerovati,
u koje ni ti ne vjeruješ,
jer ne uspijevaš da izmakneš zamkama koje si sama postavila,
ti ne umiješ da odmotaš klupko
koje ti si zamotala,
lažima,
prevarama,
ti više ni samoj sebi ne vjeruješ,
čuješ li ti sebe uopšte,
opet si mi lutala po snovima,
špijunirala me,
skitnico jedna,
opet mi pričaš o kućici na kraju grada,
o zagrljenim tijelima u pijano jutro,
opet pričaš bajke,
zar za sve ove godine nisi uopšte uspjela da odrasteš,
pa, daj,
zar ne znaš da idealna ljubav ne postoji,
ti si je ubila,
u vremenu kad si mislila da si glavni junak,
ti bila si negativac,
daj, bar ti,
koja vječito trubiš o nekoj istini,
priznaj je sebi,
dok pljušti ova hladna kiša uz koju sam te zavolio nekada,
dok na radiju
sviraju neke poznate pjesme
koje čujemo
poslednji put.
Нема коментара:
Постави коментар