Juliškina mala podstanarska
tako smo zvale naših 17 kvadrata
u zidinama starog grada Kotora
od milja prema kućepaziteljki Juliji
koja je ne trepćući pratila svaki naš korak.
Tih 17 kvadrata mirisalo je na ručak koji si spremala,
na snove koje smo kovale
i zajednički mač za borbu protiv života
koji ne sakovasmo.
U tih 17 kvadrata cmizdrile smo kao klinke jer smo to i bile
na neke sladunjave stihove nepoznatih autora,
i slale zagrljaj cijelom svijetu, vjerujući da zagrljaj može spasiti sve. Nas nije.
Tih 17 kvadrata u pokislim zidinama Kotora
pokazalo mi je koliko skučenost prostora ne znači kada voliš nekoga.
Sva prostranstva svijeta su u nama
i kunem se graničila su se sa beskrajem.
Zajedno u pogrešnim izborima,
kupinovom vinu,
rakiji od dunje (oh, kako je samo voliš)
lošim ljubavima,
hrani koju su nam majke vikendom slale,
dimu cigareta koje si pušila do prozora
jer znaš da ne volim kada se puši u naših 17 kvadrata koji su mi pokazali koliko tvoj može da bude neko ko nije sav svoj, a kamoli tvoj.
Ti, kojoj sam pokazala skrivene ožiljke,
Ti, koja si tako lako skinula glazuru sa mog lica i otkrila u očima jamu krcatu slabostima,
Ti, koja si njegovala moje dlanove zarasle u žuljeve i plihove od nepuštanja uzdi ovog divljeg života,
Ti, koja si poljuljala vizuru moje nesalomivosti, neprikosnovenosti, priznajem i gordosti,
Ti, sa vučjim čeljustima, lavljom grivom i očima laneta
nervirala si me.
Bila si neodgovorna.
Ponekad lažljiva.
Kasnila si.
Nisam se mogla osloniti na tebe,
ali mogla sam se nasloniti i plakati,
plakati dugo.
I sada ponekad poželim moju glavu na tom žgoljavom ramenu koje je gušilo moje suze i na kom se rađao moj osmijeh.
A onda bismo se smijale do suza.
I tako u krug.
Tih 17 kvadrata,
Ta Juliškina mala podstanarska
Bili su i bila je čvrsta konstrukcija našeg svijeta koja je vapila za visinama.
Pogrešno postavljena jedna od nosećih greda i... i samo prah, prašina,
kad-kad neka uspomena,
pitanje s kim sada ispijaš sevdah iz rakijskih čašica
i obećanje da ću ti
kada nekada obučeš bijelu haljinu,
a veo ti prekrije dječje lice
na slavlje donijeti rakiju od dunje.
Ko zna na koga sada motri matora Julija.
A ja sada šaljem zagrljaj svijetu
i tebi, izgubljenoj negdje u njemu.
Možda sada nekoga spasi,
kad već nas nije.
tako smo zvale naših 17 kvadrata
u zidinama starog grada Kotora
od milja prema kućepaziteljki Juliji
koja je ne trepćući pratila svaki naš korak.
Tih 17 kvadrata mirisalo je na ručak koji si spremala,
na snove koje smo kovale
i zajednički mač za borbu protiv života
koji ne sakovasmo.
U tih 17 kvadrata cmizdrile smo kao klinke jer smo to i bile
na neke sladunjave stihove nepoznatih autora,
i slale zagrljaj cijelom svijetu, vjerujući da zagrljaj može spasiti sve. Nas nije.
Tih 17 kvadrata u pokislim zidinama Kotora
pokazalo mi je koliko skučenost prostora ne znači kada voliš nekoga.
Sva prostranstva svijeta su u nama
i kunem se graničila su se sa beskrajem.
Zajedno u pogrešnim izborima,
kupinovom vinu,
rakiji od dunje (oh, kako je samo voliš)
lošim ljubavima,
hrani koju su nam majke vikendom slale,
dimu cigareta koje si pušila do prozora
jer znaš da ne volim kada se puši u naših 17 kvadrata koji su mi pokazali koliko tvoj može da bude neko ko nije sav svoj, a kamoli tvoj.
Ti, kojoj sam pokazala skrivene ožiljke,
Ti, koja si tako lako skinula glazuru sa mog lica i otkrila u očima jamu krcatu slabostima,
Ti, koja si njegovala moje dlanove zarasle u žuljeve i plihove od nepuštanja uzdi ovog divljeg života,
Ti, koja si poljuljala vizuru moje nesalomivosti, neprikosnovenosti, priznajem i gordosti,
Ti, sa vučjim čeljustima, lavljom grivom i očima laneta
nervirala si me.
Bila si neodgovorna.
Ponekad lažljiva.
Kasnila si.
Nisam se mogla osloniti na tebe,
ali mogla sam se nasloniti i plakati,
plakati dugo.
I sada ponekad poželim moju glavu na tom žgoljavom ramenu koje je gušilo moje suze i na kom se rađao moj osmijeh.
A onda bismo se smijale do suza.
I tako u krug.
Tih 17 kvadrata,
Ta Juliškina mala podstanarska
Bili su i bila je čvrsta konstrukcija našeg svijeta koja je vapila za visinama.
Pogrešno postavljena jedna od nosećih greda i... i samo prah, prašina,
kad-kad neka uspomena,
pitanje s kim sada ispijaš sevdah iz rakijskih čašica
i obećanje da ću ti
kada nekada obučeš bijelu haljinu,
a veo ti prekrije dječje lice
na slavlje donijeti rakiju od dunje.
Ko zna na koga sada motri matora Julija.
A ja sada šaljem zagrljaj svijetu
i tebi, izgubljenoj negdje u njemu.
Možda sada nekoga spasi,
kad već nas nije.
Нема коментара:
Постави коментар