Mehmed Mahmutović: Ne mogu da te tražim

Ne mogu da te tražim
Ulicama naših ćutanja
Kada znam da nisi tu
Ne vraćaš se ti nama
Baš tako lako
Ne znam gdje da te tražim
Osim u kafani
Jer, kafane su mjesta
Koja nas uvijek
Nakon besmislenih svađa
Drže razdvojenima
Ali ipak
Čvrsto zagrljenima
Uz iste bolove
Iste pjesme
I ista pića.

Nemam ideju, niti viziju
Izgleda te nove kafane
I tog dubokog, polumračnog ćoška
Iz kojeg kroz dim cigareta posmatraš
Sve prisutne
Njihove pokrete ruku
I načine na koje
Otvaraju vrata
Ulaze
Sjedaju
Naručuju
Čekaju
Zure u mobitel
Jedu
Brišu usta
Govore
Razvlače usne u osmijeh
Puše
Gase cigaretu
Ustaju sa stolica
Privlače ih

Ružnim i neravnim stolovima
Kako bi imali više prostora
Odlaze na podij
I prepuštaju se muzici
Nekoj potpuno novoj muzici
Sasvim neobičnih melodija
Za ples.
Za bilo šta.
Ne mogu da se prepustim zvucima
Neću da se prepustim
Tim čudnim melodijama
Neću da plešem
Neću da se smiješ
Kao da me pozivaš u krevet
Neću da me posmatraš
Neću da budem neko tvoj
Neću da se smiješ
Cijelim bićem
Neću da me tim
Lažnim osmijehom
Pozivaš u krevet
Ne želim da te imam
Kao nikad nikoga
Ne želim da te imam
Satima što se u sekundu pretvore
Kada prestanemo sa vladavinom
Nad svim dijelovima naših znojnih tijela
Ne želim da te ponovo imam
Kao nikad nikoga
Satima, danima, mjesecima
Jer, ipak
Ti umiješ da odeš zorom
Ćutljivo
Mirno
Nevidljivo
Spontano
Neočekivano
Iz samo jednog poteza.
Nisi kao ja,
Ne vučeš se
Ne razmišljaš
Ne pušiš
Poslije
Vođenja ljubavi
Ne vraćaš se
Sa pola puta
Ne pokušavaš
Da ostaneš
U zoru
Po danu
U novoj noći,
Zauvijek.
Odeš.
Odlaziš bolje nego ja,
Ne vraćaš se.
Želim sebi reći da me ne zanima
Gdje si i koliko je alkohola u tvojoj toploj krvi
Koga posmatraš i koga pozivaš
Lažnim osmijehom
Ali ni to čak ne mogu
Kada znam da si večeras
Prvi put
Sa mnom u kafani
Iako te nema
Iako te
Nakon ovog prvog puta
Više nikada 
Neće biti
Iako
Ne čuješ
Kako ti
Na desno uho
Šapućem:
Volim te,
Kao nikog nikada.


Нема коментара:

Постави коментар