Da li je ljepota tvoja za mene grijeh, a dobrota otrov koji prostruji mojim venama kad se
sretnemo i nanosi kolateralnu štetu razumu. Ko će to objasniti, ko će to shvatiti nije ni u
jednom trenutku upitno. Jer Kupidon je izvukao keca iz rukava i ispalio zadnju strijelu sa
smrtnom dozom ljubavi u mene. Da poreknem, ne mogu. Mogu da priznam, i tebi, i svima
lakši dio zapleta ovog, ali objasniti sebi da sam otrovan tobom je iznad bilo koje metafizičke
konstrukcije. Postojim zbog misli o tvom licu i kosi tamnoj kao noć, a mudrac mi je nekad u
prološlosti rekao da se zvijezde najbolje vide u najcrnjoj noći. Da li i tebe da potražim među
njima. Da stremim tvome nebu i tvojoj kosmičkoj gravitaciji koja me privlači kao što Zemlja
privlači Mjesec. Ili, da se nadam da si moje Sunce. Čija je jedina svrha da me proguta nekad u
toku svog života. Da služim tebi kao ukras oko kojeg se vrtim danima i noćima, pogubljen u
sebi i oko tebe. Gubeći osjećaj pravca za sve druge, a ipak uspijevam da se ne sudarim o neki
kamen koji si postavila kao zamku da me kušaš na putu elevacije ka tebi. Tebi, ženo malog
koraka i dubokog plavetnila u očima, koji me vuče na dno kao vrtlog iz grčkih mitova koji je
potopio i najveće brodove i junake. Da li da budem zahvalan Olimpu, jer ću i ja zbog tebe,
nastaviti postojati u najtragičnijim ljubavnim mitovima, koji će možda nadahnuti nekog ko je
upoznao sličnu tebi, da za nju izgubi život. Život! Osim njega, zauzvrat tvojoj ljubavi nemam
šta drugo da prinesem kao žrtvu. Zar nije plemenit čin, razoriti sebe iz svijeta činjenica, i
zauvijek biti sa tobom u mislima mnogih drugih, koji gaze istom začaranom stazom ljubavi!
Moje misli u preostalim noćima kada znam gdje spavaš, kada te jasno vidim kao da si tu me
plaše. Uskoro! Uskoro ideš i sigurno ćeš da odneseš i taj posljednji dio moje imaginarne
stvarnosti. Čime cu liječiti noći kada više nisi tu?
Ljut sam na nas. I ti bi trebala biti. Jer napravismo ovo što je sada, komadići sjećanja i puka
fantazija nas. Da smo tada znali ovo što znamo sada. Lagali smo se, zar ne? Koliko smo bili
slijepi na naše poglede, naš hod i naše priče. Priče o drugima. A istina je da smo pričali o tebi
i meni, ali smo to uporno skrivali. Zbog čega? Možda zbog ideje koje smo se čvrsto držali još
od prvog pozdrava. Ideje da smo prijatelji. Uvijek smo bili više od toga. Pa kako nismo
uspjeli vidjeti to? Kada nešto skrivaš, najbolje mjesto za sakriti je upravo ono najvidljivije.
K vragu, i kada sam volio druge, sada je tako očigledno da sam volio tebe.
I na kraju priče, kada ideš od mene – a ja sam davno otišao od tebe - priznajemo svoje grijehe
i pokušavamo se iskupiti jedno drugom. Ali želja nije grijeh da se sapere običnim riječima.
Želja prema tebi je čvrsta kao dijamant, ali i krhka kao grafit ove olovke kojom pišem. Pred
tobom nemam grijeha, jer si ti moj najveći grijeh. Grijeh koji se ne da iskupiti niti umanjiti u
mojim očima.
Poslije tebe, ja sam završio sa svijetom jer si bila i ostala, moja vrata u život i radost. Bila si
jedini dodir koji je budio život u meni. Tvoj pogled moje nebo, a usne… zašto sam pobjegao
od njih! Da završim ovu priču o nama za večeras, jer zora je i … sanjat' ću život sa plavim nebom.
Laku noć.
sretnemo i nanosi kolateralnu štetu razumu. Ko će to objasniti, ko će to shvatiti nije ni u
jednom trenutku upitno. Jer Kupidon je izvukao keca iz rukava i ispalio zadnju strijelu sa
smrtnom dozom ljubavi u mene. Da poreknem, ne mogu. Mogu da priznam, i tebi, i svima
lakši dio zapleta ovog, ali objasniti sebi da sam otrovan tobom je iznad bilo koje metafizičke
konstrukcije. Postojim zbog misli o tvom licu i kosi tamnoj kao noć, a mudrac mi je nekad u
prološlosti rekao da se zvijezde najbolje vide u najcrnjoj noći. Da li i tebe da potražim među
njima. Da stremim tvome nebu i tvojoj kosmičkoj gravitaciji koja me privlači kao što Zemlja
privlači Mjesec. Ili, da se nadam da si moje Sunce. Čija je jedina svrha da me proguta nekad u
toku svog života. Da služim tebi kao ukras oko kojeg se vrtim danima i noćima, pogubljen u
sebi i oko tebe. Gubeći osjećaj pravca za sve druge, a ipak uspijevam da se ne sudarim o neki
kamen koji si postavila kao zamku da me kušaš na putu elevacije ka tebi. Tebi, ženo malog
koraka i dubokog plavetnila u očima, koji me vuče na dno kao vrtlog iz grčkih mitova koji je
potopio i najveće brodove i junake. Da li da budem zahvalan Olimpu, jer ću i ja zbog tebe,
nastaviti postojati u najtragičnijim ljubavnim mitovima, koji će možda nadahnuti nekog ko je
upoznao sličnu tebi, da za nju izgubi život. Život! Osim njega, zauzvrat tvojoj ljubavi nemam
šta drugo da prinesem kao žrtvu. Zar nije plemenit čin, razoriti sebe iz svijeta činjenica, i
zauvijek biti sa tobom u mislima mnogih drugih, koji gaze istom začaranom stazom ljubavi!
Moje misli u preostalim noćima kada znam gdje spavaš, kada te jasno vidim kao da si tu me
plaše. Uskoro! Uskoro ideš i sigurno ćeš da odneseš i taj posljednji dio moje imaginarne
stvarnosti. Čime cu liječiti noći kada više nisi tu?
Ljut sam na nas. I ti bi trebala biti. Jer napravismo ovo što je sada, komadići sjećanja i puka
fantazija nas. Da smo tada znali ovo što znamo sada. Lagali smo se, zar ne? Koliko smo bili
slijepi na naše poglede, naš hod i naše priče. Priče o drugima. A istina je da smo pričali o tebi
i meni, ali smo to uporno skrivali. Zbog čega? Možda zbog ideje koje smo se čvrsto držali još
od prvog pozdrava. Ideje da smo prijatelji. Uvijek smo bili više od toga. Pa kako nismo
uspjeli vidjeti to? Kada nešto skrivaš, najbolje mjesto za sakriti je upravo ono najvidljivije.
K vragu, i kada sam volio druge, sada je tako očigledno da sam volio tebe.
I na kraju priče, kada ideš od mene – a ja sam davno otišao od tebe - priznajemo svoje grijehe
i pokušavamo se iskupiti jedno drugom. Ali želja nije grijeh da se sapere običnim riječima.
Želja prema tebi je čvrsta kao dijamant, ali i krhka kao grafit ove olovke kojom pišem. Pred
tobom nemam grijeha, jer si ti moj najveći grijeh. Grijeh koji se ne da iskupiti niti umanjiti u
mojim očima.
Poslije tebe, ja sam završio sa svijetom jer si bila i ostala, moja vrata u život i radost. Bila si
jedini dodir koji je budio život u meni. Tvoj pogled moje nebo, a usne… zašto sam pobjegao
od njih! Da završim ovu priču o nama za večeras, jer zora je i … sanjat' ću život sa plavim nebom.
Laku noć.
M. Selimović
Нема коментара:
Постави коментар