Juče sam šetala ulicama tvojim
I pjevala u sebi poznatu pjesmu,
Gledala sam pločnik, po pločnik,
Pitala se je li baš ovuda prošla?
Naravno da jeste!
Hiljadama puta osmjeh se njen ovdje čuo.
Dok je graciozno šetala Čaršijom,
Pozdravljajući poznate trgovce,
Pričala je o njemu drugaricama,
Maštajući možda o meni,
Smišljala mi je najljepša imena.
Njene karirane haljine lepršale su ovim sokacima,
Njene lokne mamile su poglede
A on ju je baš ovdje slučajno sreo.
Ovdje su se sastajali i provodili dane,
Naručivali pjesme za svoju ljubav,
Ovdje su htjeli da im bude dom.
Ovdje je negdje nastala ideja
Iz koje sam rođena godinama kasnije,
Kilometrima daleko,
Od ovih ulica, od slobode,
Od njihovih snova.
Sarajevo, ljubavi moja,
Pitaš me gdje ti je sada Ljiljana?
Kuda su je prognali ljudi sa puškama?
Zašto su plakale zelene oči
Dok su zauvjek odlazile od tebe?
Ne vole oni tebe, kažeš mi,
Čim su osmjeh iz tebe protjerali,
Čim su ti otkinuli pola srca.
Čuvam je, ne brini,
I dalje se smije
Dok mi o tvojim ulicama priča,
Dok riječima crta draga lica
Svaki ugao sobe na Bistriku,
I svaki korak njen u tebi.
Ona te voli ljubavi moja.
Zbog nje ne grliš Sarajevo?
Zar nam osmjesi toliko liče?
I moje haljine lepršaju sokacima
I još hiljade šarenih, drugih
Al' samo je jedna moja vila
Na koju mi tvoje ulice mirišu.
I pjevala u sebi poznatu pjesmu,
Gledala sam pločnik, po pločnik,
Pitala se je li baš ovuda prošla?
Naravno da jeste!
Hiljadama puta osmjeh se njen ovdje čuo.
Dok je graciozno šetala Čaršijom,
Pozdravljajući poznate trgovce,
Pričala je o njemu drugaricama,
Maštajući možda o meni,
Smišljala mi je najljepša imena.
Njene karirane haljine lepršale su ovim sokacima,
Njene lokne mamile su poglede
A on ju je baš ovdje slučajno sreo.
Ovdje su se sastajali i provodili dane,
Naručivali pjesme za svoju ljubav,
Ovdje su htjeli da im bude dom.
Ovdje je negdje nastala ideja
Iz koje sam rođena godinama kasnije,
Kilometrima daleko,
Od ovih ulica, od slobode,
Od njihovih snova.
Sarajevo, ljubavi moja,
Pitaš me gdje ti je sada Ljiljana?
Kuda su je prognali ljudi sa puškama?
Zašto su plakale zelene oči
Dok su zauvjek odlazile od tebe?
Ne vole oni tebe, kažeš mi,
Čim su osmjeh iz tebe protjerali,
Čim su ti otkinuli pola srca.
Čuvam je, ne brini,
I dalje se smije
Dok mi o tvojim ulicama priča,
Dok riječima crta draga lica
Svaki ugao sobe na Bistriku,
I svaki korak njen u tebi.
Ona te voli ljubavi moja.
Zbog nje ne grliš Sarajevo?
Zar nam osmjesi toliko liče?
I moje haljine lepršaju sokacima
I još hiljade šarenih, drugih
Al' samo je jedna moja vila
Na koju mi tvoje ulice mirišu.
Teodora Košarac
Нема коментара:
Постави коментар