Kasno je, ljubavi.
Kasno je za polaganje cvijeća na grob prošlosti,
odavno počivamo sa njom u nemiru.
Kasno je za pozive iz nemoći,
u sitne sate kada se najkrupnije laže,
kada se zatekneš u gluvoj noći
što te salijeće kao bauk,
kada te samoća gnječi,
a tišina grebe po tijelu.
Kasno je, najdraži,
jer smo mi u antikvarnici propalih veza prašnjavi, jeftini eksponat.
Mi smo odavno najnježnije sjećanje na bol,
najbolnije sjećanje na nježnost,
koje u očima nosim kao rijetku raskoš.
Kasno je, mili,
za razgovore bez konca
dok se kroz paru vrelog čaja gledamo u oči.
I za crtanje po zamagljenim staklima je kasno,
i za crtane filmove,
i za porodične ručkove,
za glupu Barselonu je kasno!
Kasno je da mi govoriš kako sam savršena
i da je u mojim rukama tvoja hrabrost,
da sa mojih usana piješ život,
da te moji kukovi pokreću,
da mojim njedrima dišeš,
da je tvoja slabost u mojim grudima,
ludost u mojim butinama,
samo tvoje zrelosti nema ni u tragovima.
Kasno je za odlaske u pozorište,
ovlaš dodire mojih koljena,
poljupce u vrat,
moju kosu na tvom licu,
smijanju u vjetar,
pronalaženje ćoškova
za brzinsko razmjenjivanje nježnosti,
bezvremenske pjesme na radiju,
"Čuvaj se i javi kada stigneš."
Kasno je, jedini,
za poricanja,
prozivanja,
dokazivanja,
izgovore,
dogovore,
inat,
prkos,
obećanja da je sada drugačije.
Ne možeš se promijeniti za jedan obrtaj planete.
A potajno sam se nadala čudu,
u najmanju ruku
opsadi grada,
buni, revoluciji kakvu svijet ne pamti.
Moja vjera u tebe bila je veća od tvojih mogućnosti.
Kasno je, ljubljeni,
da budeš tu,
kad već nisi bio onda kada si,
činilo mi se,
bio potrebniji od kiseonika.
Kasno je, ljubavi,
za ljubav
jer ubio si Boga u meni.
I ljubavi,
ljubavlju,
najdražim,
ljubljenim,
jedinim,
milim,
po pukoj navici te oslovljavam,
onako usput, k'o Jesenjin.
Odveć to nisi,
odveć je kasno za nas.
Kasno je za polaganje cvijeća na grob prošlosti,
odavno počivamo sa njom u nemiru.
Kasno je za pozive iz nemoći,
u sitne sate kada se najkrupnije laže,
kada se zatekneš u gluvoj noći
što te salijeće kao bauk,
kada te samoća gnječi,
a tišina grebe po tijelu.
Kasno je, najdraži,
jer smo mi u antikvarnici propalih veza prašnjavi, jeftini eksponat.
Mi smo odavno najnježnije sjećanje na bol,
najbolnije sjećanje na nježnost,
koje u očima nosim kao rijetku raskoš.
Kasno je, mili,
za razgovore bez konca
dok se kroz paru vrelog čaja gledamo u oči.
I za crtanje po zamagljenim staklima je kasno,
i za crtane filmove,
i za porodične ručkove,
za glupu Barselonu je kasno!
Kasno je da mi govoriš kako sam savršena
i da je u mojim rukama tvoja hrabrost,
da sa mojih usana piješ život,
da te moji kukovi pokreću,
da mojim njedrima dišeš,
da je tvoja slabost u mojim grudima,
ludost u mojim butinama,
samo tvoje zrelosti nema ni u tragovima.
Kasno je za odlaske u pozorište,
ovlaš dodire mojih koljena,
poljupce u vrat,
moju kosu na tvom licu,
smijanju u vjetar,
pronalaženje ćoškova
za brzinsko razmjenjivanje nježnosti,
bezvremenske pjesme na radiju,
"Čuvaj se i javi kada stigneš."
Kasno je, jedini,
za poricanja,
prozivanja,
dokazivanja,
izgovore,
dogovore,
inat,
prkos,
obećanja da je sada drugačije.
Ne možeš se promijeniti za jedan obrtaj planete.
A potajno sam se nadala čudu,
u najmanju ruku
opsadi grada,
buni, revoluciji kakvu svijet ne pamti.
Moja vjera u tebe bila je veća od tvojih mogućnosti.
Kasno je, ljubljeni,
da budeš tu,
kad već nisi bio onda kada si,
činilo mi se,
bio potrebniji od kiseonika.
Kasno je, ljubavi,
za ljubav
jer ubio si Boga u meni.
I ljubavi,
ljubavlju,
najdražim,
ljubljenim,
jedinim,
milim,
po pukoj navici te oslovljavam,
onako usput, k'o Jesenjin.
Odveć to nisi,
odveć je kasno za nas.
Нема коментара:
Постави коментар